Arapski brojevi dolaze iz Indije

581

Indijski brojčani sustav je upotrebljavan u Arabiji otprilike u sedmom stoljeću naše ere i nazvan je AI-Arqan-AI-Hindu, Taj se sustav kasnije proširio u Europu i postao poznat kao “arapski brojevi”. On se vremenom razvio u brojčani sustav koji danas koristimo i koji je mnogo lakši od egipatskog, rimskog ili kineskog sustava koji se zasnivao na simbolima što čini matematiku mnogo težom disciplinom.

Prisutnost vedskih Aryana u regiji uz rijeku Indus je neosporna, ali dokazi navode da su oni bili tamo locirani davno prije nego su u te krajeve stigli bilo kakvi drugi novopridošli nomadi ili osvajači. Također, vedska literatura je dominirala i bila prisutna među Aryanima dugi niz godina budući da je spomenuto vrijeme njenog zapisa od strane velikog sveca Shrila Vyasadeva, koji je živio prije više od 3.000 godina p.n.e. To je mnogo prije od godine koju navode istraživači (1.400 god. p.n.e.) kao vrijeme nastajanja aryanske civilizacije. Zapisano je da je doba Kali, koje još uvijek traje, započelo 3.102. god. p.n.e. Rig Veda također nije mogla biti u tom području zapisana od strane nekih osvajača jer bi oni po takvim proračunima i pretpostavkama trebali doći u područja uz rijeku Indus 1.600 godina ranije za što nema apsolutno nikakvih dokaza.

Vrijeme zapisa

U svom komentaru na Shrimad Bhagavatam (1.7.8), A. C. Bhaktivedanta Swami Prabhupada, jedan od najistaknutijih poznavatelja vedskih spisa suvremenog doba, raspravlja o pretpostavljenom datumu zapisivanja vedske literature. On spominje da postoji neslaganje među suvremenim povjesničarima i arheolozima u pogledu vremena kada je zapisan Shrimad Bhagavatam. U svojim komentarima Prabhupada navodi da je on definitivno zapisan u vrijeme smrti kralja Parikshita, posljednjeg aryanskog vladara. Mi se sada nalazimo u 5.000. godini doba Kali, u skladu s astrološkim proračunima i dokazima iz razotkrivenih spisa. Stoga, on zaključuje da je Shrimad Bhagavatam morao biti sastavljen i zapisan barem prije 5.000 godina.

Mahabharata je bila sastavljena prije Shrimad Bhagavatama, a osnovne Purane prije Mahabharate. Pored toga, Upanishade i četiri Vede, uključujući i Rig-Vedu, sastavljene su mnogo godina prije Mahabharate. To je jasan dokaz kako je vedska literatura već postojala prije bilo kakve invazije od strane nekakvih osvajača  za koju učenjaci tvrde da se dogodila negdje oko 1.400 god. p.n.e. Zapravo, sve to nas upućuje na zaključak da su Aryani bili vedski kraljevi i mudraci koji su već tisućama godina prije prevladavali u toj regiji. Takvo mišljenje zastupa i L. A. Waddell, koji tvrdi da Aryani definitivno nisu mogli biti neko drugo neodređeno “pleme nomada” ili “prodirući aryanski osvajači”, kako tvrde neki istraživači, koji su 1.400 god. p.n.e. izvršili invaziju na dotadašnje stanovnike u tom dijelu Indije.

Bitka između Suda i deset kraljeva

Jedan od glavnih razloga za prihvaćanje ideje o aryanskoj invaziji na Indiju, koja je i danas prisutna među nekim zapadnim istraživačima, je nestručno poznavanja sanskritskih tekstova zbog čega su krivo protumačeni i misinterpretirani podaci iz Veda. U novije vrijeme je u znanstvenim krugovima konačno razotkrivena pogreška u kojoj je krivo protumačen opis bitke između plemena Suda i deset kraljeva pronađen u Rig Vedi. Stručnijom analizom teksta utvrđeno je da su tih deset kraljeva, za koje su pojedini istraživači tvrdili da su pripadali dinastiji aryanskih kraljeva, zapravo bili pali Aryani koji su odbacili vedsku kulturu. Postoje opisi u vedskoj literaturi o slučajevima otpadništva i odbacivanja principa vedske kulture od strane pojedinih lokalnih prinčeva i vladara, te su se tako morali voditi ratovi za ponovno uspostavljanje i utemeljenje aryanskih principa u određenim provincijama i manjim državicama. Ti zapisi su zbunili neke zapadne povjesničare koji su takve lokalne ratove protumačili kao invaziju “aryanskih nomada” na dotadašnje stanovnike Indije. Međutim, to su bili samo opisi ratova koje su superiorniji i nadmoćniji Aryani vodili protiv pobunjeničkih vladara.

Aryanski gradovi

Sir John Marshall, jedan od glavnih otkrivača Mohenjo Daro, pruža nam dokaze o tome da je Indija slijedila religiozna uputstva iz vedskih spisa davno prije pojave bilo kakvih osvajača koji su izvršili tzv. invaziju. On posebno napominje da je sada već uglavnom dokazana i utvrđena činjenica kako je Indija posjedovala visoko naprednu i organiziranu urbanu civilizaciju koja datira unatrag barem oko 2.300 god. p.n.e. Zapravo, u novije vrijeme neki istraživači iznose tvrdnju da postojeći dokazi potvrđuju činjenicu da je aryanska civilizacija locirana u Indus Valley-u bila poprilično razvijena već negdje 3.100 god. p.n.e. Grandiozni gradovi, u vrijeme postojanja ove civilizacije, pokrivali su područje uzduž rijeke Indus do Rajasthana i Punjaba, a potom se prostiru sve do rijeke Yamune i Gornje Gange. Na svom vrhuncu, induska kultura je obuhvaćala područje veće od Zapadne Europe. Gradovi koji su pripadali induskoj kulturi uključuju: Mohenjo Daro, Kot Diji, Amri na donjem Indusu, Lothal južno od Ahmadabada, zatim Malwan, Harappa, Kalibangan, Alamgirpur, Rupar blizu Himalaya, Sutkagen Dor, Mehrgarh, Mundigak itd. Dokazi koji su iskopavanjem pronađeni u gradu Mehrgarhu otkrivaju civilizaciju koja je datirala unatrag oko 6.000 god. p.n.e. On je također pripadao induskoj kulturi, ali je iz neobjašnjenih razloga iznenada napušten negdje oko 3.000 god. p .n.e. U to vrijeme je  grad Mohenjo Daro postao prominentan i vrlo moćan.

Uzroci propadanja

Arhitektura i način uređenja tih gradova kao i nivo znanja i kulture tadašnje civilizacije, pokazuju nam da je ona bila daleko superiornija od one kulture koja je uvezena kasnije od strane useljenih nomadskih plemena sa Sjevera i Zapada. Pretpostavlja se da su ta nomadska plemena postala uzrok propadanja aryanske kulture u dolini rijeke Indus i nekim drugim područjima Indije. Mnogi spomenuti gradovi su prema nekim pokazateljima, iz do sada još neobjašnjenih razloga, na brzinu napušteni. Samo mali broj je i dalje nastavio postojati. Dugo godina se pretpostavljalo, na osnovu nekih indicija pronađenih prilikom ‘iskopavanja, da su gotovo svi stanovnici grada Mohenjo Daro ubijeni i masakrirani u osvajačkom pohodu nomadskih plemena koja su došla sa Sjevera. Međutim, neki geolozi tvrde da su neki od tih gradova bili napušteni uslijed prirodnih promjena tla i zemljišta. Pronađeni su mnogobrojni dokazi o poplavama u ravnicama u debelim slojevima i naslagama mulja koji se nalaze nekoliko metara iznad rijeke Indus. Treća grupa istraživača pak tvrdi kako su ekološke katastrofe, poput velikih nestašica kiše, prisilile stanovnike u dolini rijeke Indus na napuštanje tih gradova.

Mohenjo-daro
Mohenjo Daro

Shiva lingam

Svakako najpoznatija arheološka mjesta s najvećim brojem iskopina u tom području su Mohenjo Daro i Harappa. Iskopavanja u Mohenjo Daro su vršena od 1922-1931. i od 1935-1936. godine. Iskopavanja u Harappi su vršena od 1920-1921. i od 1933-1934. godine. Pronađeni dokazi su utvrdili činjenicu da su hramovi imali vrlo važnu i značajnu ulogu u životu Aryana. Otkrivena citadela tvrđava u Mohenjo Daro sadrži unutar svojih zidina veliki bazen koji je u to doba korišten u ceremonijalne svrhe. Veliki hramski kompleksi širom Indije, također imaju slične bazene za različite religiozne rituale. Kipovi koji predstavljaju različita božanstva i koji se inače posvuda mogu vidjeti u Indiji, nisu pronađena u ruševinama. No, to ne predstavlja dokaz da oni doista nisu bili ustoličeni u mnogobrojnim hramovima. Dapače, pronađeno je razumno objašnjenje u svezi toga jer je općepoznata činjenica da su ta božanstva bila za Aryane od neprocjenjivog značaja. Tako je prihvaćena teorija da su ih Aryani, po napuštanju tih gradova, vjerojatno odnijeli sa sobom i instalirali u novim sredinama.

Pronađeni su jedino kipovi božice Majke i poluboga sličnog Shivi koji sjedi u yoga asana položaju. Neki od Shiva pečata prikazuju osobu s tri glave i uzdignutim falusom kako sjedi u meditaciji okružen životinjama. To predstavlja poluboga Shivu u jednom njegovom obliku kao Pashupatija koji je inače gospodar i prijatelj životinja. Također su otkriveni i Shiva lingam kamen kao i Shalagram-shila kamen koji predstavlja Boga Vishnua. To su bili sasvim dovoljni dokazi da se zaključi kako je obožavanje Vishnua i Shive, koje direktno proizlazi iz vedskih spisa, jasan pokazatelj pripadnosti Aryana izvornoj vedskoj kulturi.

Geometrijski dokazi

Također vrlo značajni dokazi o postojanju napredne civilizacije u induskoj regiji pružaju nam otkrića i zapisi o poznavanju matematike i geometrije od strane njenih stanovnika. E. J. Mackay u svojoj knjizi “Naknadna iskopavanja u Mohenjo Daro” objašnjava da su pronađeni geometrijski instrumenti koji datiraju unatrag do barem 2.800 godina p.n.e. To postaje vrlo važan dokaz, s obzirom na nivo savršenosti tih instrumenata. Oni nam potvrđuju činjenicu da je vedski sustav matematike i geometrije bio puno napredniji od sustava koji je pronađen u egipatskoj i grčkoj kulturi. Takve dokaze možemo pronaći u Shulba-sutrama, dodacima Kaipasutra, u kojima su pronađeni tekstovi koji pokazuju najranije oblike algebre. Oni su bili korišteni od strane vedskih svećenika brahmana prilikom geometrijskih proračuna za izgradnju oltara i arena u religiozne svrhe. Geometrijska formula, poznata kao Pitagorin  poučak, može se pronaći u spisima pod nazivom Baudhayana . One predstavljaju najranije oblike Shulba-sutra, a datiraju otprilike 800 godina pr.n.e.

Vedska matematika je zapravo ta koja je osmislila decimalni sustav desetica i stotica i u kojoj se ostatak jednog stupca brojeva prenosi na slijedeći stupac. Indijski brojčani sustav je upotrebljavan u Arabiji otprilike u sedmom stoljeću naše ere i nazvan je Al·Arqan-Al-Hindu. Taj se sustav kasnije proširio u Europu i postao poznat kao “arapski brojevi”. On se vremenom razvio u brojčani sustav koji danas koristimo i koji je mnogo lakši od egipatskog, rimskog ili kineskog sustava koji se zasnivao na simbolima što čini matematiku mnogo težom disciplinom. Indijci su bili ti koji su osmislili metode dijeljenja razlomaka i korištenje jednadžbi i slova kako bi se označili nepoznati faktori. Oni su isto tako napravili otkrića u matematičkim proračunima nekoliko stotina godina prije nego su ti isti principi bili shvaćeni u Europi. Dakle, očito je da Europljani nisu napravili promjenu s rimskog brojčanog sustava na sustav matematike koji je proizišao iz Indije, mnoga dostignuća koja su se desila u Europi kasnije ne bi bila moguća. Svi dokazi upućuju na to da nikakvi nomadi sa Sjevera ili Zapada nisu mogli donijeti tako napredni sustav matematike u područja uz rijeku Indus. On je već postojao i bio u uporabi tisućama godina prije u civilizaciji koja i danas izaziva veliku pažnju među svjetskim učenjacima.

Nikola Đurđević, jyotish-vedska-astrologija.com

OSTAVI KOMENTAR

Ostavite svoj komentar!
Please enter your name here

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.