Bhagavad-gita 3.37
sri-bhagavan uvaca
kama esha krodha esha
rajo-guna-samudbhavah
mahasano maha-papma
viddhy enam iha vairinam
Svevišnja Božanska Osoba reče: To je samo požuda, Arđuna, koja nastaje zbog dodira s materijalnom gunom strasti i kasnije se preobražava u gnjev. Ona je sveproždirući grešni neprijatelj ovog svijeta.
Kada živo biće dođe u dodir s materijalnom kreacijom, njegova vječna ljubav prema Bogu se u dodiru s gunom strasti preobražava u požudu. Ili drugim riječima, osjećaj ljubavi prema Bogu se preobražava u požudu, kao što se mlijeko u dodiru sa kiselim tamarindom preobražava u jogurt. Potom, kada nije zadovoljena, požuda se pretvara u gnjev; gnjev se pretvara u iluziju, a iluzija produžava materijalno postojanje. Zato je požuda najveći neprijatelj živog bića. Samo požuda potiče čisto živo biće da ostane zapleteno u materijalnom svijetu. Gnjev je manifestacija gune neznanja; te gune se ispoljavaju kao gnjev i druge odlike koje iz njih nastaju. Stoga, ako se guna strasti, umjesto da se degradira u gunu neznanja, uzdigne do gune vrline propisanim načinom življenja i djelovanja, osoba može zahvaljujući duhovnoj privrženosti biti spašena od degradacije uzrokovane gnjevom.
Svevišnja Božanska Osoba se ekspandirala u mnogo živih bića radi Svog duhovnog blaženstva koje se vječno povećava, a živa bića su dijelovi tog duhovnog blaženstva. Ona također imaju djelomičnu nezavisnost, ali zbog zlouporabe te nezavisnosti, kada se stav služenja preobrazi u sklonost k osjetilnom uživanju, dolaze pod utjecaj požude. Gospodin je stvorio ovu materijalnu kreaciju da bi živim bićima omogućio ostvarenje te požudne sklonosti. Kada nakon dugotrajnih požudnih aktivnosti postanu zbunjena, živa bića se počinju raspitivati o svom pravom položaju.
To raspitivanje je početak Vedanta-sutre, u kojoj je rečeno – athato brahma-jijnasa: trebamo se raspitivati o Svevišnjem. Svevišnji je definiran u Srimad-Bhagavatamu kao janmadi asya yato annayad itaratas ca, što znači: “Porijeklo svega je Vrhovni Brahman”. Stoga je porijeklo požude također Svevišnji. Međutim, ako se požuda preobrazi u ljubav prema Bogu – drugim riječima, ako sve želimo za Boga – onda se i požuda i gnjev mogu produhoviti. Hanuman, veliki sluga Gospodina Rame, izrazio je gnjev spaljujući Ravanin zlatni grad, ali je time postao Gospodinov najveći bhakta (onaj tko ima razvijenu bhakti – čistu ljubav prema Bogu). U Bhagavad-giti Gospodin potiče Arjunu da za Gospodinovo zadovoljstvo izrazi gnjev prema neprijatelju. Tako požuda i gnjev, kada se iskoriste u svjesnosti Boga, postaju naši prijatelji umjesto neprijatelji.
Bhagavad-gita 3.38
dhumenavriyate vahnir
yathadarso malena ca
yatholbenavrito garbhas
tatha tenedam avritam
Kao što je vatra prekrivena dimom, kao što je ogledalo prekriveno prašinom, a zametak maternicom, tako je živo biće u različitoj mjeri prekriveno požudom.
Postoje tri stupnja prekrivenosti živog bića. Njegova čista svjesnost je pomračena prekrivačem požude koja se različito ispoljava poput dima u vatri, prašine na ogledalu i maternice oko zametka. Kada se požuda uspoređuje s dimom, vatra žive iskre se može malo opaziti. Drugim riječima, kada živo biće malo ispolji svoju svjesnost Boga, može se usporediti s vatrom koja je prekrivena dimom. Iako tamo gdje ima dima ima i vatre, vatra se u početnom stadiju ne vidi. Taj stadij je kao početak svjesnosti Boga. Prašina na ogledalu se odnosi na proces čišćenja ogledala uma brojnim duhovnim metodama. Najbolji proces je pjevanje Gospodinovih svetih imena. Zametak prekriven maternicom je analogija koja ilustrira bespomoćan položaj, jer je dijete u maternici toliko bespomoćno da se ne može ni kretati. To stanje života se može usporediti sa stanjem drveća. Drvo je također živo biće, ali je zbog velikog ispoljavanja požude stavljeno u takvo stanje da je lišeno skoro svake svjesnosti. Prekriveno ogledalo se uspoređuje s pticama i zvijerima, a vatra prekrivena dimom s ljudskim bićem. U ljudskom obliku života, živo biće može oživjeti u izvjesnoj mjeri svoju uspavanu transcendentalnu svjesnost i ako dalje napreduje, može zapaliti vatru duhovnog života. Pažljivim raspirivanjem dima, vatra se može raspaliti. Zato je ljudski oblik života prilika za živo biće da se oslobodi zapletenosti materijalnog postojanja. U ljudskom obliku života može njegovanjem transcendentalne svjesnosti pod stručnim vodstvom savladati neprijatelja – požudu.
Bhagavad-gita 3.39
avritam jnanam etena
jnanino nitya-vairina
kama-rupena kaunteya
dushpurenanalena ca
Tako čistu svjesnost mudrog živog bića prekriva njegov vječni neprijatelj u obliku požude, koja se nikada ne može zadovoljiti i koja plamti kao vatra.
U Manu-smrtiju je rečeno da se požuda ne može zadovoljiti nikakvom količinom osjetilnog uživanja, kao što se vatra nikada ne može ugasiti neprestanim dodavanjem goriva. U materijalnom svijetu, središte svih aktivnosti je seks i zato se ovaj materijalni svijet naziva maithunya-agara, ili okovi seksa. U običnom zatvoru kriminalci se drže iza rešetaka; slično tome, kriminalci koji se ne pokoravaju Gospodinovim zakonima bivaju okovani seksom. Unapređivanjem materijalne civilizacije zasnovane na zadovoljavanju osjetila produžuje se materijalno postojanje živog bića. Stoga je požuda simbol neznanja zbog kojeg živo biće ostaje u materijalnom svijetu. Prilikom uživanja u zadovoljavanju osjetila može biti prisutan neki osjećaj sreće, ali taj takozvani osjećaj sreće je u stvari najveći neprijatelj osjetilnog uživatelja.
Bhagavad-gita 3.40
indriyani mano buddhir
asyadhishthanam ucyate
etair vimohayaty esha
jnanam avritya dehinam
Osjetila, um i inteligencija su sjedište ove požude. Kroz njih požuda prekriva pravo znanje živog bića i zbunjuje ga.
Neprijatelj je zaposjeo razne strateške položaje u tijelu uslovljene duše i Gospodin Krišna u Bhagavad-giti zato ukazuje na ta mjesta, tako da onaj tko želi savladati neprijatelja može znati gdje ga može naći. Um je središte svih aktivnosti osjetila i zato kada slušamo o predmetima osjetila, um obično postane riznica svih ideja o osjetilnom uživanju; kao rezultat toga, um i osjetila postaju skladišta požude. Nakon toga, inteligencija postaje glavno sjedište takvih požudnih sklonosti. Inteligencija je najbliži susjed duhovne duše.
Požudna inteligencija navodi duhovnu dušu da prihvati lažni ja i poistovjećuje se s materijom. Tako se duša poistovjećuje s umom i osjetilima. Duhovna duša postaje odana uživanju u materijalnim osjetilima i pogrešno ga smatra pravom srećom. To pogrešno poistovjećivanje duhovne duše je vrlo lijepo objašnjeno u Srimad-Bhagavatamu (10.84.13):
yasyatma-buddhih kunape tri-dhatuke
sva-dhih kalatradisu bhauma ijya-dhih
yat-tirtha-buddhih salile na karhicij
janesv abhijnesu sa eva go-kharah
“Ljudsko biće koje poistovjećuje tijelo sačinjeno od tri elementa s jastvom, koje smatra proizvode tijela svojim rođacima, koje smatra zemlju svog rođenja vrijednom obožavanja i koje obilazi mjesta hodočašća samo da bi se okupalo, a ne da bi na njima srelo ljude s transcendentalnim znanjem, nalikuje kravi ili magarcu.”
A.C. Bhaktivedanta Swami Prabhupada
