Karikiram, ne šest dana, već šest tisuća godina čovječanstvo razmišlja zašto se ne potući danas kad si snažniji nego sutra kad si mudriji.
Povijest je ne samo najbolja, ona je i najosjećajnija učiteljica života, premda netko tendenciozan i pamti neka od njenih zala koja ona, uostalom, nije ni počinila iz zlopamćenja, to ne; stara frajla za katedrom je mogla čitav scenarij svjetskog klanja ubrzati i to točno za šest dana, no, njoj se nije prohtjelo ponovo iščitavati krvava pismena tih svjetski zadrtih glavosječa, stoga je ponudila šest predragocjenih dana Poljacima, ali su oni spavali na lovorikama već dobrano ostarjele slave; da su razumjeli taj božanski mig stare dame, iskoristili bi tih šest povijesnih dana da se pripreme, da se ranije i brže mobiliziraju, ustroje, da se na vrijeme osuvremene, da im jurišne izdahe ispuhuju cijevi a ne umorne konjske nozdrve. Ništa od toga. Poštovanje života traži malo više strpljenja, a preziranje smrti nimalo. A Poljaci su tih vrućih kolovoških dana bili jako nestrpljivi. Zbog toga će oni gotovo s osmjehom na licu jurišati na neprobojni oklop i padati, zbog toga će s blaženstvom u zjeni, ali i krvavim i slomljenim noktima grebati među ruševinama poljske Guernice koja je tri dana, od dvadesetčetvrtog do dvadesetsedmog rujna, bila izložena na milost i nemilost istim onim štukama koje su do temelja razorile onaj divni gradić u Španjolskoj, ali ovi, varšavski, Guerničani ne će ni pisnuti, ne će izgovoriti ni riječi prosvjeda protiv svojih vođa pa su oni na kraju, uvidjevši svu besmislenost daljnjeg stradavanja, morali umočiti kapitulantska pera u kapitulantske tinte. Sretan je onaj tko potpisuje predaju, a zna da šest dana nije zakasnio i da nije šesto tisuća ljudi što upokojio, što unesrećio.
–Dakle, ovako su stvari stajale – još uvijek iznemoglim, ali uvjerljivim glasom, kuckajući drhtavim prstom po prašnjavom stolu, priča stara frajla radosno priznajući da je usidjelica jer čitav svoj vijek uglavnom provodi gledajući ljude kako budalasto i bezglavo trče, padaju, dižu se i otresaju prašinu pa ponovo isto, suluđe i bezglavije, kao što su to radili i Poljaci tih šest dana, prije i poslije toga, uvijek.
— U petnaest sati i dvije minute dvadeset i petog kolovoza Vođa je u zgradi gdje se nalazio njegov berlinski stožer, teatralno otvorio vrata salona da otpusti i onu posljednju kočnicu pa da oparacija Weiss krene, po kojoj je nalog da se Poljska sutradan rano ujutro počne surovo komadati postao slobodan kao ptica. No, ja sam ga zbog one dvije minute kašnjenja (posljednji dnevni rok za odobravanje sutrašnje akcije bio je petnaest sati — to je bio dogovor iz njihove jazbine) odlučila kazniti; još tijekom dana sam tako zaplela međunarodne odnose, takav nemir unijela u čelično Vođino tijelo da se vučji brlog uspaničio i još iste večeri opozvao planiranu akciju. No, ono što ni Vođa još nije znao, Poljaci još manje, moj nos, koji od Kartage naovamo još nije pogriješio, njušio je – napad, ovaj put zaozbiljni, zbit će se prvog rujna u pet i četrdeset i pet, dakle za šest dana, a to je Poljacima dovoljno da spremni dočekaju nasrtaj. Zalud. Mobilizacija je izvršena, zapravo počela se vršiti dvadeset i devetog kolovoza, opet prekasno. No, dobro, ono što se u dva dana uspjelo dignuti na noge i naoružati, dignulo se i naoružalo te zauzelo borbene položaje, ali gdje? E… pogađate… na pogrješnom mjestu. Ne uz prirodne, riječne crte obrane, gdje su ušančeni mogli izdržati relativno duže vrijeme i s manjim gubitcima, nego duž granica, na njima sasvim neprikladnom tlu gdje su bili izloženi strašnim udarima neprijateljeve avijacije i artiljerije. Kad su shvatili da su na krivom mjestu, bilo je već kasno. Zapovijed o pregrupaciji, zapravo povlačenju snaga iza rijeke Visle stigla je petog rujna, a od dvadeset i devetog kolovoza do petog rujna točno je… Da. Šest dana mi se nije ratovalo, klalo, unesrećivalo, šest dana sam u sebi molila ponosne da bolje shvate ohole, a ohole da se sjete onih dana kad su bili samo ponosni, kad su se njihovi smrtokazi zaustavljali na paljevini poneke zgrade i nekih knjiga u kojima je bilo ponešto i mojih slova… ali, kao što vam je autor, predstavljajući me, točno rekao, ne ponosim se i ne oholim na zlopamćenju… No, zalud za jedne i za druge. A za junake ove knjige me pitate? Pa, poslije prvog rujna nisam više stigla misliti na njih, krupnije svjetske događaje je trebalo krojiti i prekrajati, ukuhavati i zakuhavati, možda će netko drugi više znati što se događalo s njima… Ali, šest dana…
Tako priča Povijest. Tako pričaju i drugi, ali ne odlučuju kao i ona, u najmanjem, ne pružaju šanse koje ona pruža, ali kome i da pružaju? Gluhima i slijepima? Pa, kad se, u subotu dvadeset i šestog kolovoza te napadačke godine, tako silno jak (tako silno moćan da je i Bog sumnjivo zavrtio glavom), pa ipak, silno kolebao, zašto se nije pokolebao? Kuda si, Vođo, vodio onih deset tisuća njemačkih trupala bez glave koji su samo u poljskoj fazi rata morali pasti? Deset tisuća? A ti si rekao da si zadovoljan jer si očekivao i veće žrtve. Ma da je pao samo i jedan, rat ne bi vrijedio ništa, kao što i inače ništa ne vrijedi jer uvijek padne više od jednog. Koliko? Ha, i milijuntni je više od jednog, što uvijek ovako sitničarimo, dosadno, pacifistički. Karikiram, ne šest dana, već šest tisuća godina čovječanstvo razmišlja zašto se ne potući danas kad si snažniji nego sutra kad si mudriji. Prijetvorno je usidjelištvo ove malo prije spomenute frajle, ona se zapravo nije udala jer deset tisuća prenesretnih majki od pamtivijeka plače. Kakva, molim vas, svadba uz slušanje izgrcavanja te velebne tuge?
(Odlomak iz romana GLAS)
[author] [author_image timthumb=’on’]http://atma.hr/wp-content/uploads/2012/10/Zlatko-Tomić1.jpg[/author_image] [author_info]Zlatko Tomić, književnik, što objavljenih što neobjavljenih ima preko deset knjiga, autor psihološko-povijesnih romana, zbirki aforizama, drama, eseja, ali sebe nadasve prepoznaje po humanističko-etičkom ispisu te sociološko-povijesno-psihološkim i filozofskim inklinacijama u umjetnosti. Kultura življenja, duhovnost i nadduhovnost, filozofija religije, tolerantnost spram svih oblika alternativnosti moderniteta svakidašnje su mu preokupacije, nadasve cijeni čistu, iskrenu, istinsku misao, razmišljajnost oživotvorenja i obogotvorenja u najširem smislu tih riječi, transcedentnu u svojoj krajnjoj smislenosti. Javljat će se poučnim pričama, iskričavim esejima, poetsko-filozofskim minijaturama, humoreskama. Najveća mu je nagrada ako, čitajući ga, makar i uzgred, dočitate ponajprije sebe, spoznate vlastiti alter-ego kao sukreatora svog božanskog Jastva.[/author_info] [/author]
