Foto: pixabay.com

Kad odletim kao jesenji list

što nekad bio je na čvrstoj grani

i krenem nasuprot drugoj strani…

Kad sve izvanjsko postane pepeo i prah

i nestane sav očaj i strah

Tad izlazim iz svoje sjene

i mijenjam se poput mjesečeve mijene.

Probijam se kroz oblak gusti,

a duša se moja prepusti…

tad suze više neću liti

jer vraćam se svojoj biti.

atma.hr – 52




Krećem put daleke zvijezde

na kojoj se i nebeske ptice gnijezde.

Dizalom za Nebo stižem pred vrata,

no, još ne mogu

stići do najvišeg kata.

Ipak On prima me u Svoju Sobu

i ja dolazim do Njegovih Nogu.

U Krilo Njegovo ja sjedam

jer znam da samo On je Jedan

koji gleda me uvijek pogledom istim,

da Mu se vratim

i ponovo postanem čistim.

Milan Troskot, Živi Trenutak