Kad odletim kao jesenji list
što nekad bio je na čvrstoj grani
i krenem nasuprot drugoj strani…
Kad sve izvanjsko postane pepeo i prah
i nestane sav očaj i strah…
Tad izlazim iz svoje sjene
i mijenjam se poput mjesečeve mijene.
Probijam se kroz oblak gusti,
a duša se moja prepusti…
tad suze više neću liti
jer vraćam se svojoj biti.
Krećem put daleke zvijezde
na kojoj se i nebeske ptice gnijezde.
Dizalom za Nebo stižem pred vrata,
no, još ne mogu
stići do najvišeg kata.
Ipak On prima me u Svoju Sobu
i ja dolazim do Njegovih Nogu.
U Krilo Njegovo ja sjedam
jer znam da samo On je Jedan
koji gleda me uvijek pogledom istim,
da Mu se vratim
i ponovo postanem čistim.
Milan Troskot, Živi Trenutak
