Generacije čovječanstva s koljena na koljeno, iz Duha u Duh, osnažuju, evociraju uspomene iz vremena kada je On hodao po Zemlji. Jesu li ondašnji stanovnici Zemlje to zaslužili? Vjerojatno jesu. No, sada On svojim stopalima više ne dodiruje nebošku prašinu, sada umjesto Njega to čine njegovi Izaslanici. Koji dio zemljine kore blagodari njihovim stopama? Ponajprije onaj najnepristupačniji, onaj najrjeđe gažen, a to su planinski vrhunci. Ali, ako nadođe vrijeme da Bog zažali i zbog toga najrjeđega dara, krive će biti te iste generacije koje od pojave Božjih stopa do stopa Njegovih Izaslanika nisu ništa naučile, dapače, doprinijele su tome da se kreatori ovih potonjih osjećaju jednako razapeto kao što je bio i kao što se takvim osjećao i sam Božji Sin.
Izaslanik je živio visoko u planini. Tu je bio bliži svom Ocu, nebeskom Svestvoritelju, no, ni od ljudi nije bio baš predaleko, ali i da jest, opet bi bilo svejedno jer njega nikad ili gotovo nikad nitko od ljudi nije pohodio. Ljudi su živjeli u svojim dolinama, požudnima, pohotnima, samima u sebe zagledanima – za pustinjake koji obitavaju u nepristupačnim planinskim špiljama, pa bili oni i Božanske provenijencije, rijetko je tko mario. Ali, netko ipak jest. Taj je, poslije nego je izišao iz Izaslanikove špilje, stao, uputio pogled k Nebu i tada je Svemir začuo krik od kojeg se čitav protresao. Čuo ga je i Otac nebeski, ta, kako ne bi čuo kad On čuje i svaki šapat čovjekov – to je kao da sam Sebe sluša kako diše. Znao je on za taj krik još dok ovaj iz čovjekova grla nije ispuzao, zasigurno znao kao što zna i za svaku ljudsku bolest prije nego ova i zaspi, a nekmoli kad se uz stravičnu riku iz škripavih prsiju čovječanstva probudi. Ali, želio ga je čuti. Tu svijest koja vrišti, tu sebesmislenost koja se u Nebeske dvore dere kako je zagazila u najcrnju bijedu iz koje se bez Njegove pomoći ne će izvući. Plakao je i bahtao čovjek o tome kako im je On sve dao oduzimanjem, a oni i dalje sebi sve oduzimaju ne davanjem. Ganut, Otac nebeski je odlučio smisliti način kako pomoći očajnima. I smislio je, još dok je Očajnik preširoko Nebo krikom rascjepljivao.
Sutradan su u plahovitim i plačnim Dolinama svi začuđeno i radoznalo promatrali Očajnika (znanog po nadimku Mlakonja) kako bosonog, na ledenoj kiši, strasno pleše, i nitko se nad njegovom odbjeglom pameti ne bi sablažnjavao da on ponad svoje glave nije držao nekakav pladanj-obruč jarko crvene boje, kojeg je u nastupu ekstaze bacao u zrak, a ovaj se, na zaprepaštenje sviju, učas pretvarao u izmaglicu ili u iskričave kapljice koje bi klizile niz pleća ekstatičnoga, obavijale mu vrat kad su bile šal, ili mu jednostavno strujale oko glave k’o nekakav obojeni vjetrić. Poslije je on prezačuđenima, povraćen u svoj mir i ne potpuno ispaljenu pamet, radosnog lica pripovijedao: „Izaslanik je ispred mene iznio sijaset raznobojnih obruča objasnivši: ‘Nakana je Svenazočivog bojama spasiti Svijet. Bestrasnicima je namijenio crvenu, lašcima i željnicima za aristokratskim rangom plavu, beznadežnicima i uznemirenicima zelenu, nerazumnicima i neprosvijetljenicima žutu, siromašcima narančastu itd.; svi će s ovim Božanskim bojama moći nadoknaditi svoju genetsku manjkavost, dobiti ono što nemaju; pa evo, pogledajte mene kojeg ste cijeloga života nazivali Mlakonjom, nesposobnjakovićem za ikakovu iskreniju ljubav, zar vam ova moja strasna igra ne govori da sam se u trenu od čovjeka-ledenca preobrazio u najstrasnijeg ljubavnika samo dotaknuvši ovaj božanski purpur?
Poslije ovih riječi bivšeg Očajnika, pohrliše mnogi, pohita i čitavo čovječanstvo (moglo bi se uz malo pretjerivanja reći) Izaslaniku u visinske pohode, po svoje bogougodne boje, po svoj spas.
Ali, nešto im je negdanji Očajnik a sadašnji Grom-ljubavnik ipak prešutio. A to je da je Izaslanik pred njega iznio (kao što će i pred njih iznositi) i boju smrti, tuge, plača i propasti – crnu boju, tko će se za njom pojagmiti? Naravno, nitko, ali netko će je ipak na putu u plačnu Dolinu na sebe morati naprtiti, jer je Izaslanik Svevidećem ne smije vraćati.
I svi će gorko žaliti imaoca i nositelja crne, ali ovaj će se na povratku iz Izaslanikove špilje pokazati istinskim sretnikom! Naime, pri spuštanju niz planinu zateći će ih noć, iz zraka ih napasti strašne grabljivice i mnogi će uslijed napada njihovih oštrih kandži tu i skončati, jedino će neranjiv ostati nositelj crne koji će se iza svoje boje i sakriti te u tamnoj noći ostati nevidljiv za divovske ptičurine. Bilo bi pretjerano reći da su svi nositelji boja bili poharani, zavisilo je to umnogome i od apetita ovih agresivnih strvinara pa i od nekih drugih zlosretnih okolnosti. Još jednom se potvrdila ona kasno shvaćena mudrost koju je prvi Očajnik pred Izaslanikovom špiljom u Nebo kriknuo, naime, da Svenazočivi sve daje oduzimanjem. Sretnici koji su se uspjeli vratiti u Dolinu nastavili su to oduzimanje ne davanjem jer, u suprotnom, Božanske boje prešle bi ogradu sazidanu od ljudskoga Ega, ali taj pohlepni Ego nije svadljiv ni kad je u pitanju rizik smrti kao što je to kod krajnje rizične operacije dijeljenja.
Vidjevši da taj Ego u suradnji s onim vražjim ptičurinama već na izlasku iz Izaslanikove špilje radi o glavi Pomućenih, Svenazočivi je smislio, a Izaslanik planinskim namjernicima-pomućenicima iz Doline objavio novi plan. Svakomu je namijenio crnu boju jer tako će se svi spasiti od zračne pošasti, ali… oni su iz mračne Doline crni i pridošli, pa se sad crnim naprtiti da bi se mračnoj ponovo vraćali… ne… svi su pokunjeno izašli iz Izaslanikove špilje i uprli tužni pogled u Nebo, neka ih jezive ptičurine izjedu odmah tu na licu mjesta, s crnilom ili bez njega, njima je to, u konačnici, potpuno svejedno.
Izaslanik se zaista počeo osjećati razapeto, gotovo bi i sam, da se nije nalazio u blizini svih mogućih zlatnih boja Nebeskih dveri, poželio zagrebati po žutoj bogougodnoj, mislećoj boji da smisli nešto pametno za ovo kapriciozno čovječanstvo.
No, nije trebao ni za kakovom varkom posegnuti jer Svemisleći i Sveposjedujući svih svemirskih i zemaljskih boja stvorio je novi plan.
Jednoga kišnoga jutra ( nikad se ne bojte kišnosti, olujnosti i kataklizmičnosti, jer one su uvijek pouzdano predskazanje Boga) dogodilo se nešto izvanredno: Izaslanik se obreo među očajnim Dolinarima ne odmaknuvši se ni koraka od svoje pustinjačke nastambe! Jednostavno, Svenazočivi je poravnao, popeglao sve planinske vrhunce, te tako sve „obojene“ riješio svake opasnosti od strvinara i inih opasnosti u zlokobnim visovima, a Izaslanika im na dah približio (A što je s ljudskim strvinarima!! – mogli bismo vrisnuti na ovom mjestu, ali, dobro, ne trčimo pred rudo).
Čovječanstvo je konačno bilo spašeno jer će neometano moći uživati u nebeskim bojama!?
Kakva zabluda. Tek sada je bilo u najvećoj opasnosti. Istovremeno s otklonom proždrljivih ptičurina kao loše stvari, Svenazočivi je uništio i jednu predobru stvar – visoke šume, taj najčišći kisik za pluća Zemlje, i neminovno, čovječanstvo se počelo gušiti, rastrojavati, sve opačine i prokletstva Neba u nebeskim bojama pronalaziti, ubijati se s novom nemjernošću preko one stare i sve se ponovo obrelo u slijepoj ulici, u obnevidjelom igrokazu pred onom istom Izaslanikovom špiljom, sada više nego sljepačkom.
Poslije toga Svenazočivi se dugo nije oglašavao (planine su ponovo sunule u svoje vrhunce) i jednog, ponovo kišnog dana, dogodilo se najveće čudo – Izaslanik se ponovo našao među Dolinarima, ovaj put se stvarno zatrčavši niz one strme planinske visove! Nije ga bila briga za ubilačke kandže jer dojavljivao je najsvetiju vijest: Svenazočivi će se obratiti posrnulom i premorenom puku u plačnoj Dolini, ali tek poslije sedam dana najčišćeg i najsmjernijeg posta i naponiznije molitve! Glas Božji će ponovo odzvanjati Zemljom, posvetila joj se sva prašina i inje nezaborava koje hladi najprvotnije Božanske stope jednom na Zemlji već ugažene!
I odjeknu taj Glas, ali ovaj, barem po obliku, nije bio poput onog Glasa. Onaj je bio gromovit i blag, ovaj niti ovo drugo jer pronosilo ga je lelujanje lišća, šum vode, romon kiše, struj vjetra.
— Kakvom si se samo varkom svoga žića unakazio! – treperilo je lišće, voda, vulkani, Vasiona – kako si samo zasrljao u najzanosniju Iluziju, stao pod najnevjerojatniji kozmički bumerang, s Neba vraćen u nabore tvojih neočišćenih, premda ne i prljavih halja, u ritmičnost tvoga neponizna, premda ne i neumilna srca. Pohitao si u spas Nebeskih boja obnevidio za boje Neba koje milijunima godina traju u svemu što traje tu pokraj tebe, koje su samo tvoja datost, tvoj spektar, tvoje čistilište. Jednom si bio savršen, ali ne savršeniji od onog Očajnika koji je kriknuo pred nastambom mog Izaslanika, koji je iluziju Iluzijom nazvao pa makar s Neba dolazila, koji je shvatio najelementarniji nauk svoga postanja i moje Kreacije: da ja sve dajem oduzimanjem i sve oduzimam davanjem. Mnoge od tvojih obdario sam tjelesnom ljepotom, djelatnim razumom, bajkovitim imetkom, kočopernim potomstvom; zemaljskim mjerilima mjereno dao sam im sve i, istim očištem promatrano, oni su i mogli dati najviše, ali su, samo i pred najavom prvom Nebeskog kriterija koji bi mjerio isto što i vaš zemljo-vid, pobjegli onako kako si ti bježao od nasrtljivih grabljivica. Što sam im dao? Što su oni nastavili davati? Bajkovito su htjeli oploditi još bajkovitijim, kočoperno još kočopernijim, osjet za najfinije spektre požudom za najkičastijim svemirskim preljevima, a sad se iznenađuju što moj Glas titra u lišću, šumi u vodi, ispisuje se svjetlom, basnoslovi se vatrom, sve nekim elementima o kojima oni nikad, ali baš nikad, opterećeni Materijom i bahatom Formom, nisu razmišljali; preneražavaju se što će bogalji, prosjaci, nazovi nesretnici, svi oni s maskom Smrti i oni s krinkom umorena Života nastaviti slušati moj Glas i kada za njih on već odavno mine. I dok grabežljivci Iluzija grčevito stiskaju već dobrano raspucalu masku Života ja im poručujem neka se upilje u jedan bogaljev korak, nek pomno osluhnu jedan umirući dah, neka se zagledaju u izblijedjelu očnu šarenicu onoga koji već odavno ne druguje sa svojom sviješću, i, ugledavši najsjajniji spektar boja, shvatiti će kako se planine pomiču, oceani izlijevaju, Izaslanstva zaslužuju, pojmiti će kako sam sve dao onima kojima sam sve i oduzeo. Možda tada i ti svoju lakomost, koja je samo trunak trunka, počneš smatrati svemirskom pohlepom, možda i ti radosno prihvatiš onu Nebesnost crne boje od koje si pred Izaslanikovom špiljom onako zgađen bježao, možda i ti pomakneš koji brežuljak u svojoj svijesti kada shvatiš da tako ne bježiš od mračne boje svoga naoružanja kojeg mahnito proizvodiš, možda i ti pronikneš što je to pravo davanje kada shvatiš zašto je Svemir pojačao urlik onog Očajnika pred Izaslanikovom špiljom, premda sam već i timbar njegova daha mogao raspoznati, nemirni treptaj njegova oka već i naslutiti. Kad skupiš sve to možda, bit ćeš obogaćen i bez napornog i suludog pentranja po Izaslanikovoj planini, bit ćeš plemenitaš ne Vjere u Mene već Znanja o Meni, jer oni koji vjeruju, nadaju se ili iščekuju – ili su nesigurni pa hrle u moje hramove, Hrama ne osjetivši, ili su presigurni pa hitaju u „Svetišta“ svojih fanatizama; oni koji me Slave Znanjem prihvatit će i sve zemaljske boje kao Moje boje, prihvatit će spremno i moju najtamniju boju i sve one boje koje su od vrste gdje se kvare Iluzije, jer će im ona i one donijeti Sveti plač i Svetu smrt u kojoj će im posljednji impuls života biti titraj njihove usne poput titraja ovog lišća koje bojama Sebe govori prirodu Mene: Sve dajem oduzimanjem i sve oduzimam davanjem.
Poslije ovih riječi sve stane: lišće se umiri, vjetar zanijemi, kiše presuše, a Čovječanstvo počne…
Zlatko Tomić
