Rak je povezan sa podsvjesnom željom za smrću – nekada se dogodi da u određenoj situaciji reagiramo tako što poželimo umrijeti, da nas nema, jer nismo u stanju svjesno se suočiti s nekim životnim udarcima i prihvatiti lekciju. Takvu misao um automatski pohrani.
Svi se uglavnom počinjemo baviti samorazvojem tek nakon što proživimo određena iskustva koja stvore dosta potisnutih negativnih emocija, dok se neka od njih dogode u najranijem djetinjstvu, pa čak i u prenatalnom periodu, tako da imamo dosta nejasnih emocija koje ne možemo osvijestiti jer nam nije jasan njihov uzrok. Nekada je jedan život prekratak da se sve te emocije osvijeste, često ih naučimo potisnuti još dublje misleći da smo se uspjeli očistiti.
To se posebno događa kada posežemo za antidepresivima i sedativima jer je to najmoćniji način blokiranja emocija, odnosno zaboravljanja, a ujedno i najbolji put da potisnute traume ponovo ožive kroz bolest. Svaka bolest predstavlja odgovor našeg sveukupnog energetskog tijela, ona je rezultat naših misaonih i emocionalnih investicija.
Naš život je sačinjen od samo 1% događaja, preostalih 99% predstavlja reakcije na događaje. Mi se ustvari cijeli život bavimo prerađivanjem i varenjem određenih životnih udaraca i trauma. Objektivno, ono što mi doživljavamo kao udarce jesu životne lekcije i iskušenja koja nas okreću sebi samima, s osnovnom porukom da ne možemo izaći vani dok ne prihvatimo sebe iznutra.
U ranom djetinjstvu smo vrlo senzibilni, prijemčivi i sve što roditelji misle i osjećaju naš nesvjesni um preuzima kao program, isto kao što smo prethodno preuzeli genetsko naslijeđe kao program. Dakle, mi nismo neispisana ploča, već dolazimo na ovaj svijet kao programirana informacija.
U skladu s tim nesvjesnim programima su i naši životni izbori, pa biramo upravo takve partnere koji će nas povrijediti ili jedemo takvu vrstu hrane koja će nam donijeti štetu. Često imamo slučaj da mala beba ima tumor na mozgu ili neku drugu neizlječivu bolest, i mnogi će se zapitati kako je mala beba mogla misliti ili potisnuti emocije da bi privukla bolest.
Rak je povezan sa podsvjesnom željom za smrću – nekada se desi da u određenoj situaciji reagiramo tako što poželimo umrijeti, da nas nema, jer nismo u stanju svjesno se suočiti s nekim životnim udarcima i prihvatiti lekciju. Takvu misao um automatski pohrani.
Treba znati da je naš um veoma ljepljiv i da se za njega misao vrlo lako zalijepi, ali teško odvoji. Zato imamo naviku da stalno vrtimo istu misao jer je ne možemo odlijepiti iako nam smeta. Bolest uvijek napada onaj dio tijela koji je najslabija karika, odnosno gdje su se akumulirale negativne emocije i naša želja da ih blokiramo, sakrijemo i zaboravimo.
Naš vid ne slabi zbog starosti, već zbog toga što neke očigledne stvari ne želimo vidjeti i nesvjesno slabimo i blokiramo svoj vid, bježimo od stvarnosti i zabijamo glavu u pijesak. Kada iskrivljujemo istinu u situaciji koja nam ne ide na ruku, imamo neku vlastitu viziju i sl., naš unutrašnji vid će biti zamagljen, a rezultat će biti gubitak vanjskog vida.
Srce strada od blokiranih emocija koje nismo pokazali iz straha, jetra sakuplja bijes, a želudac neprerađene sadržaje, nešto što nismo uspjeli “sažvakati”, sa čime se nismo pomirli, pa kao rezultat imamo gastritis ili čir na želucu.
Kada sebe “počastimo” čirom na želucu, dođemo u situaciju da moramo selektirati ishranu, što zapravo predstavlja potrebu kontrole i selekcije na emocionalnom nivou. Štitna žlijezda se puni neizgovorenim riječima koje smo “progutali” na svoju štetu, općenito poremećaj štitne žlijezde odnosno grlene čakre predstavlja problem komunikacije i verbalnog izražavanja.
Uglavnom, tek kada dobro uništimo svoje tijelo, sjetimo se da se moramo čuvati stresa, ne smijemo se zamarati, liječnik nam je zabranio alkohol, cigarete, masnu i tešku hranu, nadajući se da će nam tablete pomoći da popravimo oštećene strukture u našem energetskom tijelu, što se nikada neće desiti. Lijekovi ne djeluju na programe. Programi su informacije iz potisnutih emocija koje stanicama daju upute kako da se ponašaju.
Što su potisnute emocije? One su poput potonulog broda, poput Titanika. Kada brod potone on nestane iz našeg vidokruga, ali on je ipak negdje otišao. On je potonuo u nevidljive sfere, ali ipak postoji. Pun različitih sadržaja, ljudi, sreće, tuge, ljubavnih priča. Isto tako, kada smo uznemireni, suočeni s neprijatnom ili negativnom situacijom, u nastojanju da stvorimo prividni mir, mi ćemo uzeti sedativ i naš Titanik će potonuti u nesvjesno. Mi ćemo osjetiti olakšanje, ali on će i dalje postojati, mada ćemo mi nastojati da ga zaboravimo.
Zaborav je najgori način rješavanja problema, kad-tad će se aveti s potonulog broda pojaviti, ali će najčešće predstavljati nevidljive i nejasne prepreke i blokade, pa ćemo imati osjećaj da nas neka nevidljiva sila koči i sprečava naš napredak, da nam jednostavno ne ide, a ni sami ne znamo zašto i sl.
Uostalom, kada nastojimo zaboraviti neke stvari u životu, naš um će preuzeti zaborav kao mehanizam odbrane i počet će neselektivno zaboravljati pa ćemo tako zaboravljati prijatelje, obaveze, rođendane i postati neodgovorna osoba i na kraju postati potpuno bezlični i više niko neće moći na nas računati pa ćemo i sami pasti u zaborav.
Kada beba pliva u majci, ona će pronaći majčin potpoljeni Titanik i prve informacije bit će usklađene s njenim psiho-emocionalnim stanjem. Majka je u jednom trenutku opterećena nekom negativnom situacijom, možda je u svađi s ocem, povrijeđena, bijesna, pomišlja na samoubojstvo, smrt i sl.
Odjednom, dijete “vidi” nešto što ne želi vidjeti i ono nesvjesno blokira svoj vid, ili “čuje” ono što ne želi čuti te blokira svoj sluh, pohranjuje i blokira određene informacije u mozgu i tamo nastaje oštećenje ili se rađa sa srčanom manom jer je blokirala majčine emocije i sl. Tako ćemo s potpuno zdravim genetskim programom imati bolesno novorođenče s jakim programom samouništenja.
Kada je u pitanju bolest, često imamo slučaj da liječnik koji liječi druge dobije infarkt, rak, umre mlad i sl., pa onda svi kažu kakav je to liječnik ako nije znao izliječiti sebe ili liječnik koji pije i puši, a savjetuje drugima da to ne čine, ili policajac koji kažnjava druge zbog prekršaja koje i sam čini.
Sva naša životna opredjeljenja uglavnom potiču iz naših nesvjesnih programa, pa tako imamo osobe predodređene za sport, neki su za fizički rad, neki za znanost, medicinu i sl.
Učitelji uglavnom imaju pređeno gradivo, imaju iskustvo ili dodirnu točku s određenom sferom života koju nam nastoje približiti, ali uglavnom je istina da se svako drži tamo gdje ga boli. Vidljive poroke kao što je liječnik koji pije i puši još suptilnije nadomještaju nevidljivi unutrašnji, kao što je liječnik koji liječi tuđa srca, a svoje ne.
Lakše je vidjeti tuđe mane, ali nam one uvijek ukazuju na nešto što smo zarobili unutar nas samih i na čemu trebamo raditi. Tako i činjenica da smo liječnik neće nas amnestirati od iste takve bolesti koju nastojimo liječiti kod drugih.
Jednostavno, za sve postoji određena analogija i uzročnost, ako nismo dovoljno svjesni sebe i svoje unutrašnjosti, ako ne upalimo svjetlo da pogledamo prvo sebe pa onda ostale, neminovno smo osuđeni na životne drame i konflikte.
Izvor: duhovni-razvoj.blogspot.com
