Kao lutka u kavezu, promatram ljude, šutke, nijemo.
Ne vidim više sjaja u njihovim očima.
Na sve su strane okićena božićna drvca i svjetlost lampica prelijeva se na ulične trgove.
Mogu li one osvjetliti moju umornu dušu?
Slušam glazbu sa radija i TV ekrana, ali ne mogu čuti cvrkut ptica i prekrasnu melodiju prirode.
Na mojem stolu ima obilja hrane i pića, ali moje srce i dalje ostaje gladno.
Povezujem se s vanjskim svijetom na društvenim mrežama, ali moj unutarnji svijet se raspada.
Od straha i nemirnih misli ne mogu više čuti glas svoje nutrine.
Pričam o osjećajima, ali moja su osjetila otupjela.
Izgovaram molitvu koja gubi se u zraku i nestaje poput mjehurića od sapunice.
Oblačim na sebe novu ispeglanu košulju, ali nema nikoga da mi posudi peglu koja može ispeglati moje zgužvano srce.
Božić dolazi…, a gdje sam ja?
(Priča je posvećena svima onima koji se osjećaju usamljenima, koji su zatvoreni i odvojeni od svojih najmilijih za vrijeme Božića, širom zemaljske kugle.)
Milan Troskot, Živi Trenutak
