Za mladog čovjeka može izgledati kao opasnost ili skoro grijeh da se previše bavi samim sobom, za starijeg je dužnost i neophodnost svoje biće podvrći ozbiljnom razmatranju. Umjesto ovoga, mnogi stariji ljudi radije postaju hipohondri, tvrdice ili vječiti mladići – što je sve posljedica sumanutosti da se drugom polovinom života upravlja principima iz prve polovine.
Carl Gustav Jung (1875. – 1961.) švicarski je psiholog, psihijatar, psihoanalitičar i autor brojnih djela koje nije lako svrstati u neku od postojećih kategorija. Životni vijek provodi u nutarnjim preispitivanjima, tražeći poveznice psihologije, filozofije, religije, alkemije, snova, arhetipova i simbola, produbljujući put prema vlastitoj individuaciji – jednom od ključnih pojmova cjelokupne Jungove psihologije. Individuacija je proces rasta i razvoja ličnosti kroz mnogobrojna iskustva i drame života do ostvarenja zrelosti i cjelovitosti.
Danas postoje različita gledišta na Jungov doprinos u objašnjenju esencijalnih psihičkih procesa čovjeka. Materijalistički orijentirani znanstvenici osporavaju njegov pristup, dok oni otvorenijeg duha i danas nalaze inspiraciju, kao i brojne mogućnosti primjene Jungove ostavštine čovječanstvu (analitička psihologija, interpretacija mitologije, sinkronicitet, procesna psihologija…).
U svom predavanju objavljenom pod naslovom Životna prekretnica, Jung govori o problemima čovjekovih životnih ciklusa ili, jednostavnije rečeno, o problemima čovjekova odrastanja i sazrijevanja.
Svjestan da se radi o pitanjima na koja se može dati više od jednog odgovora, želi ukazati na osnovne probleme, teškoće i sumnje te zaključuje da se razvoj čovjeka temelji na psihičkom razvoju, a ključ je psihičkog razvoja u razvoju svijesti.
Naime, instinktivna psiha jednostavnog čovjeka ne poznaje propitivanje, sumnje, stid, pokušaje. Prema Jungu, instinktivno življenje ne donosi mogućnost humanog razvitka, dok nas svaki problem ili životna situacija koju treba riješiti prisiljava na veću svjesnost.
Odstupanje i stavljanje sebe u suprotnost prema instinktu stvara svijest.
Svaki problem znači mogućnost proširenja svijesti, ali istovremeno i rastanak od onog nesvjesnog, dječjeg u nama.
Razmatrajući opći ljudski odnos prema problemima, Jung zaključuje da često zanemarujemo vlastite poteškoće, ne spominjemo ih ili negiramo da postoje.
Čovjek želi jednostavan, siguran i gladak život i zbog toga su problemi tabu. Želimo sigurnost, a ne sumnju. Želimo rezultate, a ne pokušaje. Ne uviđamo pri tome da sigurnosti mogu nastati samo kroz sumnje, a rezultati samo kroz pokušaje.
Zašto čovjek uopće ima probleme?
Jung nas podsjeća da bez svijesti nema problema. Oni su poput goriva, hrane koja je nužna za naše stvarno sudjelovanje u životu. Dječji stupanj svijesti, kako kaže Jung, ne poznaje probleme jer je dijete u potpunosti ovisno o roditeljima.
Tek odrastao čovjek može sumnjati u sebe i stoga biti nejedinstven sam sa sobom.
Sažimajući zajedničke karakteristike neiscrpne raznolikosti problema mladenačkog doba, Jung navodi osnovni problem te životne stepenice – zadržavanje na dječjem stupnju svijesti, opiranje sudbinskim silama u nama i oko nas koje nas navode na odrastanje i sazrijevanje kroz postupno preuzimanje odgovornosti.
Neki dio naše osobnosti želi ostati dijete, odbija sve strano ili ga podčinjava svojoj volji, ili ne čini ništa. Otpor se usmjerava prema proširenju života (ili svijesti), što je bitna oznaka ove faze.
Veliki životni problemi nisu nikada zauvijek riješeni. Izgleda da je njihov smisao u tome da neprekidno radimo na njima. Jedino nas to čuva od zaglupljivanja i statičnosti.
Ukazujući na veliku životnu prekretnicu, što se ponekad naziva “krizom srednjih godina”, Jung upozorava na značajnu promjenu čovjekove duše.
Što se čovjek više približava sredini života i što mu je više uspjelo učvrstiti se u vlastitom stavu i socijalnom položaju, tim više mu izgleda da je otkrio pravi put i principe ponašanja. Ovdje se može dogoditi da postavljanje socijalnog cilja ide na račun totaliteta ličnosti.
Statistike pokazuju povećanu učestalost depresija oko četrdesete godine. U ovoj životnoj fazi između 35. i 40. godine priprema se značajna promjena čovjekove duše.
To nije svjesna niti upadljiva promjena. Ponekad kao sporo mijenjanje karaktera, ili se jave osobine koje su se činile izgubljene u dječjoj dobi, ili interesi blijede.
Kao što se nezreli čovjek užasava pred nepoznanicama života i svijeta, tako i odrasli uzmiče pred drugom polovicom života kao da ga tamo čeka nešto nepoznato i opasno.
Generacije Proljeće ili jesen života nisu samo sentimentalni nazivi, već psihološke istine, pa i fiziološke činjenice jer “podnevni prevrat” kod čovjeka mijenja čak i tjelesna svojstva. Te promjene nisu fatalne nego dolaze prirodno sazrijevanjem ličnosti.
Najgore je to, smatra Jung, što čak i pametni i obrazovani ljudi žive ne znajući za mogućnost ovakvih promjena. Većinom nespremni stupaju u drugu polovinu života. Što je još gore, to se čini uz pogrešne pretpostavke o dotadašnjim istinama i idealima. Ono što je vrijedilo kao osobitost, pravilo, stil življenja u jednoj životnoj fazi, u drugoj fazi može biti smetnja koja traži nadilaženje.
Za mladog čovjeka može izgledati kao opasnost ili skoro grijeh da se previše bavi samim sobom, za starijeg je dužnost i neophodnost svoje biće podvrći ozbiljnom razmatranju. Umjesto ovoga, mnogi stariji ljudi radije postaju hipohondri, tvrdice ili vječiti mladići – što je sve posljedica sumanutosti da se drugom polovinom života upravlja principima iz prve polovine.
Čovjek sigurno ne bi doživio sedamdesetu i osamdesetu, kada ova dugovječnost ne bi odgovarala njegovoj vrsti. Zbog toga i njegovo popodne života mora imati vlastiti smisao i ne može biti žalostan privjesak prijepodneva.
Jung smatra da prirodni cilj prve polovine života može biti razvoj individue, osiguranje stabilnosti i briga oko potomaka.
Kada je taj cilj postignut, treba li stjecanje novca, osvajanje i proširivanje egzistencije i dalje nastavljati preko svakog razumnog smisla? Tko ovaj prirodni cilj prenese u popodne života, bit će prinuđen platiti to psihičkim gubicima. Isto kao što mladić koji dječji egoizam želi prenijeti u odraslo doba, svoju grešku plaća socijalnim neuspjesima.
Stjecanje materijalnih dobara, društveni položaj i obitelj – to su prema Jungu prirodne, “biološke” datosti, a njihovo ostvarenje ne bi smjeli miješati sa smislom života. A što bi onda mogao biti smisao i cilj druge polovine života?
Osvrćući se na povijesno iskustvo čovjeka, Jung potvrđuje da su od starih civilizacija do “primitivnih” plemena ljudi starije dobi uvijek bili oni koji su čuvali i prenosili znanje i iskustvo.
Kod nas je situacija ipak drugačija; stari se radije poistovjećuju s mladima, pri čemu je skoro ideal da otac bude brat svom sinu, a majka po mogućnosti mlađa sestra svojoj kćeri.
Razloge tog zastranjenja Jung nalazi u pogrešnim idealima, ali i u nemogućnosti znanosti i religije da ponude čovjeku adekvatne odgovore na temeljna pitanja o životu i smrti. Vjerovanje je postalo tako teška vještina da je postalo skoro nepristupačno obrazovanom dijelu čovječanstva.
U znanosti Jung vidi mnoštvo proturječnih mišljenja, bez uvjerljivih dokaza. Prema vlastitom iskustvu Jung smatra važnim sve religije ovog svijeta promatrati sa stajališta mentalne higijene, te iznosi da bi bilo dobro na smrt gledati kao na prijelaz, dio nepoznatog, velikog i dugog procesa življenja.
U razmatranju ograničenja mišljenja i intelekta Jung napominje da postoji i nešto više od toga, postoji mišljenje u pradavnim slikama, u simbolima, koje su starije od povijesnog čovjeka, urođene čovjeku od pradavnih vremena i koje nadživljavajući svaku generaciju vječno žive i ispunjavaju dubine naše duše.
Potpuni, cjeloviti, smisleni život moguć je samo u skladu s njima, a mudrost je vraćanje njima. Jung obrazlaže da se u stvarnosti ne radi ni o vjeri ni o znanju, već o podudaranju našeg mišljenja s praslikama našeg nesvjesnog koje su nepredstavljive majke svake misli koju je ikada u stanju dosegnuti naša svijest.
Jedna od drevnih slika koja postoji u svakodnevnom životu, a istovremeno može služiti i kao simbol, jest Sunce. Jung uspoređuje čovjeka sa Suncem. Ujutro se ono rađa iz noći (iz mora nesvjesnog) i postupno se uzdiže (širi utjecaj, napreduje) tako da u podne postiže točku kulminacije nakon koje počinje opadati.
Sunce tada izgleda kao da skuplja svoje zrake koje je ranije isijavalo, a svjetlost i toplina smanjuju se do konačnog gašenja. Drugi dan ponovno, pa opet… Iako mi ljudi nismo Sunce, ipak ima nešto sunčano u nama, a to je naša svijest koja poput Sunca rastjeruje tamu, razotkriva dublje značenje našeg života i vodi nas samoostvarenju.
Uliks Šimoković / nova-akropola
