S obzirom na događanja posljednjih godina, poput globalne pandemije, porasta kontrole i straha, sve više se čini da živimo u svijetu koji odražava Jungove najcrnje slutnje. Psihološko stanje čovjeka, kao i ponašanje političkih elita, otkriva ozbiljne poremećaje – i sugerira da se nalazimo na rubu ozbiljne krize.
„Duhovni pad Zemlje je toliko uznapredovao da su ljudi u opasnosti da izgube svoju posljednju duhovnu snagu, snagu koja im omogućuje da uopće vide raspad i prepoznaju ga kao takvog.“ — Martin Heidegger, Uvod u metafiziku
Carl Gustav Jung, utemeljitelj analitičke psihologije, imao je duboko pesimističan pogled na budućnost zapadne civilizacije. Smatrao je da se Zapad nalazi u stanju moralnog, duhovnog i psihološkog propadanja – te da bi se sve to moglo završiti katastrofalnim događajem planetarnih razmjera. Neposredno prije smrti, Jung je imao viziju koja prikazuje upravo takav scenarij – sliku budućnosti koja nimalo ne ohrabruje, već duboko uznemiruje.
„…kako se bliži kraj drugog tisućljeća, ponovno živimo u dobu ispunjenom apokaliptičnim slikama univerzalnog uništenja.“ — Carl Jung, Neotkriveno ja
Jung je živio u turbulentnim vremenima. Iskustvo dvaju svjetskih ratova, svjedočenje razvoju atomske bombe te usponu totalitarnih režima u Europi i Aziji oblikovalo je njegov pogled na čovječanstvo. No njegov pesimizam nije proizlazio samo iz vanjskih užasa. Dublji razlog ležao je u njegovoj analizi psihološkog stanja modernog čovjeka.
Kao dubinski psiholog, Jung je kroz svoj klinički rad i proučavanje psihe zaključio da su mnogi ljudi duhovno i psihički bolesni – i da se veliki broj njih nalazi na rubu ludila. Ono što ga je dodatno zabrinjavalo bio je izostanak unutarnje snage, mudrosti i hrabrosti kod pojedinaca koji bi mogli voditi čovječanstvo kroz ovakve krize. I to u vremenu kada čovjek posjeduje tehnologije koje mogu izazvati globalno uništenje.
„Je li sve u redu s ljudskim umom? … Dobroćudni bog znanosti koji je učinio toliko čudesnog za čovječanstvo pokazao je i svoje mračno lice. Stvorio je najopakije ratne strojeve, uključujući otrovne plinove – a zdrav razum zamijenio je čudnim i apsurdnim idejama.“ — Carl Jung, Sabrana djela, svezak 18
Za Junga, završetak Drugog svjetskog rata nije značio i završetak prijetnje. Vanjski ratovi možda su prestali, ali unutarnji – oni unutar ljudske psihe – nastavili su bjesnjeti. I većina ljudi, prema njegovom mišljenju, gubila je upravo te bitke.
U pismu kolegici Esther Harding iz 1947. godine, Jung piše: „Izgleda da nas čeka opći obračun u kojem će se odlučiti je li čovjek sposoban suočiti se sa svojim demonima ili nije. Zasad se čini da gubimo“.
Jedna od njegovih najvećih briga bila je mogućnost da psihički nestabilni pojedinci dođu na vlast u državama koje posjeduju nuklearno oružje. U tom slučaju, predviđao je treći svjetski rat i potpuni kolaps civilizacije.
„Oslobađanje atomske energije dalo je čovjeku moć da potpuno uništi samog sebe. To je kao da ste šestogodišnjem djetetu za rođendan dali vreću dinamita. Kako spasiti dijete od dinamita koji mu nitko ne može oduzeti?“ — Carl Jung, Epilog djela ‘Eseji o suvremenim događajima’
U knjizi Catafalque: Carl Jung i kraj čovječanstva, filozof Peter Kingsley ističe kako Jungova pesimistična uvjerenja nisu bila pasivna, već su ga potaknula da razvije oblik psihologije koja čovjeka priprema za kraj – ne samo za kraj života pojedinca, već za kraj civilizacijskog poretka kakvog poznajemo.
U vremenima urušavanja sustava vrijednosti i kolektivnog gubitka smisla, konformizam i slijepo prihvaćanje vanjskih autoriteta vode prema bolesti duše. Jungova psihologija, nasuprot tome, usmjerava svakog pojedinca da pronađe vlastito unutarnje spasenje.
„Psihologija poput moje priprema se za kraj, ili čak za sam kraj. Pitanje je samo – hoćemo li uništiti sebe, ili svoju još uvijek infantilnu psihologiju i njezinu zasljepljujuću nesvjesnost?“ — Carl Jung, pismo Caryju Baynesu, 12. travnja 1959.
Iako je ponekad zadržavao tračak nade da se društvo može promijeniti ako dovoljno ljudi prođe kroz proces individuacije i suoči se s vlastitim sjenama, čini se da je pred kraj života izgubio vjeru u takav ishod. Neposredno prije smrti, imao je viziju koja je duboko uznemirujuća.
Jung je, inače, kroz život imao niz snažnih vizija koje su oblikovale njegovu misao. Jedna od najpoznatijih dogodila se 1913. godine, netom prije izbijanja Prvog svjetskog rata:
„U listopadu/oktobru, dok sam putovao sam, iznenada me preplavila vizija: vidio sam ogromnu poplavu koja je prekrivala sve nizinske krajeve između Sjevernog mora i Alpa. Kad je stigla do Švicarske, planine su se počele uzdizati kao zaštita. Shvatio sam da dolazi strašna katastrofa. Vidio sam žute valove, ruševine civilizacije, tijela tisuća utopljenih… Dva tjedna kasnije, ista vizija se ponovila, ali još snažnije – s još više krvi. I unutarnji glas mi je rekao: ‘Dobro pogledaj – ovo je stvarno i dogodit će se.’“ — Carl Jung, Sjećanja, snovi, razmišljanja
Vizija iz 1961., koju je imao pred samu smrt, bila je još apokaliptičnija. Prema riječima njegove bliske suradnice Marie-Louise von Franz, Jung je pokušao podijeliti sadržaj te vizije s obitelji, no naišao je na nerazumijevanje. Jedna od njegovih kćeri ipak je zapisala bilješke i kasnije ih predala von Franz.
„Na crtežu je bila linija koja ide gore-dolje, a ispod nje stoji: ‘Posljednjih pedeset godina čovječanstva’. Bile su tu i bilješke o nadolazećoj konačnoj katastrofi. Imam te bilješke.“ — Marie-Louise von Franz, Matter of the Heart (intervju)
Na pitanje što misli o toj viziji, von Franz je priznala: „Cijeli čovjekov osjećaj se buni protiv te ideje! Ali, budući da imam te bilješke u ladici, ne dopuštam si da budem previše optimistična“.
Mnogi bi danas rekli da je Jung bio u krivu – da se nikakav apokaliptični događaj nije dogodio. No, takve prosudbe možda su preuranjene. Kada civilizacije propadaju, ljudi rijetko to primijete dok se proces već ne odmakne predaleko. Simptomi raspada često se manifestiraju suptilno – kroz moralnu i duhovnu korupciju, kolektivnu psihozu, slom vrijednosnih sustava i porast agresivnog konformizma.
S obzirom na događanja posljednjih godina, poput globalne pandemije, porasta kontrole i straha, sve više se čini da živimo u svijetu koji odražava Jungove najcrnje slutnje. Psihološko stanje čovjeka, kao i ponašanje političkih elita, otkriva ozbiljne poremećaje – i sugerira da se nalazimo na rubu ozbiljne krize.
U tom kontekstu, Jungova vizija možda nije bila proročanstvo u doslovnom smislu, već duboka intuitivna spoznaja o smjeru kojim čovječanstvo ide. Upozorenje. Poziv na buđenje. Jer kao što Peter Kingsley piše:
„Poput likova iz crtića koji jure u prazno, nesvjesni da su već nad ponorom, i mi nastavljamo živjeti kao da je sve normalno. Nekoliko trenutaka još trčimo iznad praznine, vođeni zamahom vlastitih nesvjesnih navika – ali i to će nestati. Tada dolazi kaos.“ — Peter Kingsley, Catafalque
U konačnici, pitanje koje ostaje nije: Hoće li se Jungova vizija ostvariti?
Već: Hoćemo li se kao pojedinci i čovječanstvo dovoljno brzo probuditi kako bismo je spriječili?
Academy of ideas/ATMA – Pripremila: Suzana Dulčić
