„Živjeti svoj neproživljeni život najvažniji je zadatak u našim zrelim godinama, koji treba postići mnogo prije nego što nas tragedija potrese do kostiju ili stignemo do samrtne postelje… Što je neproživljeni život? On uključuje sve one bitne aspekte vas koji nisu adekvatno integrirani u vaše iskustvo. Možemo čuti udaljeni bubanj neproživljenog života u pozadini naše glave: ‘Mogu-mogu-trebao bih.’ Ili u preispitivanju životnih izbora.“ – Robert Johnson i Jerry Ruhl
„A onda dolazi spoznaja da u meni postoji prostor za drugi, veliki i bezvremenski život.“ – Rainer Maria Rilke
Prema Carlu Jungu, druga polovica života ne može se živjeti na isti način kao prva. „Tko god prenese u poslijepodne zakon jutra, mora za to platiti štetom na svojoj duši…“, napisao je Jung.
U nastavku istražujemo promjene koje je Jung smatrao nužnima kada čovjek zakorači u četrdesete i pedesete godine. Te promjene, smatrao je, sprječavaju neuroze i depresije koje pogađaju mnoge u zrelijim godinama te pomažu da iz „životnog poslijepodneva“ uberemo smisao i ispunjenje.
„Potpuno nespremni ulazimo u drugu polovicu života. Ili možda postoje fakulteti za četrdesetogodišnjake koji ih pripremaju za nadolazeći život i njegove zahtjeve… Ne, potpuno nespremni zakoračimo u poslijepodne života; još gore, taj korak činimo s lažnom pretpostavkom da će nam naše istine i ideali služiti kao i do sada.“ – Carl Jung, Sabrana djela, svezak 8
Prema Jungu, program „jutra života“ temelji se na širenju i rastu. Čovjek se mora osloboditi obiteljskih okova, razviti samostalnost i neovisnost te pronaći vlastito mjesto u društvu. Izgradnja karijere, stjecanje financijske stabilnosti, brak, roditeljstvo, postizanje osobne moći i društvenog statusa – sve su to zadaci prve polovice života. Jung piše:
„Dijete započinje svoj psihološki život unutar vrlo uskih granica, unutar čarobnog kruga majke i obitelji. Postupnim sazrijevanjem širi svoj horizont i vlastitu sferu utjecaja; njegove nade i namjere usmjerene su na proširenje opsega osobne moći i posjeda; želja se proteže prema svijetu u sve većem rasponu…“ – Carl Jung, Sabrana djela, svezak 7
Ekstrovertiran stav najviše pogoduje zadacima jutarnjeg života. Bilo da se radi o pronalasku partnera, razvoju karijere ili stjecanju ugleda, usmjerenost na vanjski svijet pomaže uspjehu. Pretjerana introvertiranost, s druge strane, može dovesti do toga da propustimo mnoge prilike koje donose ispunjenje u mladosti i ranoj odrasloj dobi.
Dok ekstrovertiran stav dominira prvom polovicom života, druga polovica zahtijeva preokret prema unutra.
„Ono što je mladost pronašla i mora pronaći vani, čovjek u poslijepodnevu života mora pronaći u sebi“, piše Jung (Sabrana djela, svezak 7).
Kako ulazimo u četrdesete i pedesete, težnja za vanjskim ciljevima više nije dovoljna. Ono što čovjek tada traži nije više moć, status, romantika, bogatstvo ili karijerni napredak – već smisao. Jung opisuje pacijente u krizi srednjih godina:
„…više nas ne zanima kako ukloniti prepreke čovjekovoj profesiji, ili njegovom braku, ili bilo čemu što znači proširenje njegova života, već se suočavamo sa zadatkom pronalaska smisla koji će mu omogućiti da uopće nastavi živjeti – smisla koji je više od prazne rezignacije i tužnog retrospektivnog osvrtanja.“ – Carl Jung, Sabrana djela, svezak 7
Ispunjenje u drugoj polovici života zahtijeva da se oslobodimo tuđih očekivanja i počnemo živjeti u skladu s vlastitim unutarnjim potrebama. To znači odvajanje od persone – maske koju nosimo kako bismo se uklopili u društvo. Snažna persona korisna je u prvoj polovici života jer pomaže prilagodbi, no kasnije postaje prepreka otkrivanju vlastitog autentičnog bića.
„…toliko muškaraca nije ništa više od pristojnosti koju im društvo dodjeljuje. Uzalud bi se iza ljuske tražila osobnost. Ispod sveg tog obloga pronašlo bi se vrlo jadno malo stvorenje. Zato je ured – ili što god ta vanjska ljuska bila – tako privlačan: nudi laku kompenzaciju za osobne nedostatke.“ – Carl Jung, Sabrana djela, svezak 7
U zrelijim godinama, s vremenom koje neumoljivo prolazi, Jung vjeruje da se moramo usmjeriti na razvoj pune osobnosti i kretanje prema psihološkoj cjelovitosti. Taj proces, sam po sebi, donosi duboko zadovoljstvo.
„Što se više približavamo sredini života i što smo uspješnije utvrdili svoje osobne stavove i društvene položaje, to se više čini kao da smo otkrili pravi put i prave ideale i načela ponašanja. Zbog toga pretpostavljamo da su vječno važeći i nepromjenjivo se pridržavanje njih čini vrlinom. Previđamo bitnu činjenicu da se društveni cilj postiže samo uz cijenu smanjenja osobnosti. Mnogi aspekti života koji su također trebali biti iskusni leže u ostavi među prašnjavim uspomenama; ali ponekad su i oni užareni ugljen pod sivim pepelom.“ – Carl Jung, Sabrana djela, svezak 8
Jungovski psiholozi Robert Johnson i Jerry Ruhl taj unutarnji proces nazivaju življenjem „neproživljenog života“. Oni objašnjavaju:
„Živjeti svoj neproživljeni život najvažniji je zadatak u našim zrelim godinama, koji treba postići mnogo prije nego što nas tragedija potrese do kostiju ili stignemo do samrtne postelje… Što je neproživljeni život? On uključuje sve one bitne aspekte vas koji nisu adekvatno integrirani u vaše iskustvo. Možemo čuti udaljeni bubanj neproživljenog života u pozadini naše glave: ‘Mogu-mogu-trebao bih.’ Ili u preispitivanju životnih izbora.“ – Robert Johnson i Jerry Ruhl, Živjeti svoj neproživljeni život
Jung također naglašava da se smisao u drugoj polovici života može pronaći kroz potragu za mudrošću – s istom predanošću s kojom smo u mladosti tragali za bogatstvom, uspjehom ili statusom. Mudrost se, prema njemu, ne može „steći“, već se rađa iz otvorenosti prema iskustvu i spremnosti na introspekciju.
Heraklit je rekao: „Ljudi koji vole mudrost moraju biti dobri istraživači mnogih stvari.“
Vrijeme provedeno u tišini, razmišljanje o filozofiji, znanosti, psihologiji i književnosti, ali prije svega istraživanje vlastite psihe, razvija mudrost. Jung je smatrao da je potraga za mudrošću važna iz više razloga – ona pomaže prebroditi krize druge polovice života, sama po sebi donosi smisao, a ako ju postignemo, možemo postati vodiči mlađima.
„U primitivnim plemenima primjećujemo da su stari ljudi gotovo uvijek čuvari misterija i zakona, i upravo se u njima izražava kulturna baština plemena. Kako stvari stoje s nama? Gdje je mudrost naših starih ljudi, gdje su njihove dragocjene tajne i njihove vizije? Većinom naši stari ljudi pokušavaju se natjecati s mladima.“ – Carl Jung, Sabrana djela, svezak 8
Jedan od najvažnijih Jungovih savjeta onima koji ulaze u „životno poslijepodne“ odnosi se na promjenu odnosa prema smrti. U suvremenom dobu, lišenom religioznih mitova, mnogi se ljudi prekomjerno boje smrti, što često vodi u tjeskobu i neurozu. Umjesto da uživaju u plodovima zrelih godina, oni se opsesivno bave svojim zdravljem i strahovima. Jung savjetuje da smrt ne promatramo kao neprijatelja, već kao prirodan cilj života:
„Primijetio sam da je život usmjeren cilju općenito bolji, bogatiji i zdraviji od života bez cilja, te da je bolje ići naprijed s protokom vremena nego natrag protiv njega. Psihoterapeutu se starac koji se ne može oprostiti od života čini jednako slabim i bolesnim kao i mladić koji ga ne može prihvatiti… Kao liječnik uvjeren sam da je higijenski – ako smijem upotrijebiti tu riječ – otkriti u smrti cilj prema kojem se može težiti, a da je bježanje od nje nešto nezdravo i abnormalno što drugoj polovici života oduzima svrhu.“ – Carl Jung, Sabrana djela, svezak 8
Ako smrt promatramo kao potpuni kraj, takav stav može izgledati apsurdan. No Jung nije vjerovao u nihilističku prazninu. Smatrao je smrt velikim misterijem i, potaknut zanimanjem za parapsihologiju, bio je otvoren mogućnosti da život nakon smrti postoji. Svojim je starijim pacijentima savjetovao da budu otvorena uma i njeguju vjeru u neku vrstu besmrtnosti.
„Kao liječnik, ulažem sve napore da ojačam vjerovanje u besmrtnost, posebno kod starijih pacijenata kada se takva pitanja prijeteći približe. Jer, gledano iz ispravne psihološke perspektive, smrt nije kraj već cilj, a životna sklonost smrti počinje čim se prijeđe meridijan.“ – Carl Jung, Sabrana djela, svezak 13
Okretanje prema unutra, odvajanje od persone, življenje neproživljenog života, potraga za mudrošću i prihvaćanje smrti kao dijela životnog puta mogu pomoći da druga polovica života postane duboko ispunjena.
Ipak, većina ljudi taj poziv ne čuje. Kada ih zadesi kriza srednjih godina, pokušavaju se vratiti starim obrascima i zadržati mladost. Plastične operacije, slijepo praćenje modnih trendova, opsjednutost tijelom, potraga za mlađim partnerima – sve su to načini bijega od stvarnosti. Cijele industrije žive od tog poricanja. No, kako je pisao Elliot Jaques:
„Kompulzivni pokušaji… da se ostane mlad, hipohondrična briga za zdravlje i izgled, pojava seksualnog promiskuiteta kako bi se dokazala mladost i potencija, praznina i nedostatak istinskog uživanja u životu… poznati su obrasci. To su pokušaji utrke s vremenom.“ – Elliot Jaques, Smrt i kriza srednjih godina
Bernardo Kastrup dodaje:
„Tragedija Zapada je u tome što, budući da smo tako prirodno skloni i vješti u etosu prve polovice života, postajemo previše specijalizirani. Kad se igra promijeni u drugoj polovici, ne znamo što učiniti… Mnogi od nas tada nastavljaju igrati istu igru kao i u prvoj polovici – više novca, više statusa, više moći, više potrošnje…“ – Bernardo Kastrup, Daimon i duša Zapada
Odbijanje da se prilagodimo novom životnom razdoblju ima visoku cijenu. Pretvaranje da smo mladi može neko vrijeme djelovati, ali vrijeme nas uvijek sustigne. Jung je to jasno izrazio:
„…problemi koji se pojavljuju [u drugoj polovici života] više se ne mogu riješiti starim receptima: kazaljka ovog sata ne može se vratiti.“ – Carl Jung, Sabrana djela, svezak 8
Život ima svoj prirodan luk. Što ga više poričemo, to se više udaljavamo od vlastitog mira. Ako ne uspijemo pronaći smisao koji pripada drugoj polovici života, na kraju ćemo se suočiti s dubokim žaljenjem. Jung zaključuje:
„Starije osobe trebaju znati da se njihovi životi ne povećavaju i ne šire, već da neumoljiv unutarnji proces prisiljava na skupljanje života. Za mladu osobu gotovo je grijeh, ili barem opasnost, biti previše zaokupljen sobom; ali za stariju osobu dužnost je i nužnost posvetiti ozbiljnu pažnju sebi. Nakon što je obasjalo svijet svojom svjetlošću, sunce povlači svoje zrake kako bi osvijetlilo sebe. Umjesto da čine isto, mnogi stariji ljudi radije su hipohondri, obožavatelji prošlosti ili pak vječni adolescenti – sve su to žalosne zamjene za osvjetljenje samoga sebe, ali neizbježne posljedice zablude da se drugom polovicom života mora upravljati načelima prve.“ – Carl Jung, Sabrana djela, svezak 8
Academy of ideas/ATMA – Pripremila: Suzana Dulčić
