Čovjek, a posebno kršćanin koji nije razvio svoj odnos poštovanja i ljubavi i prema životinjama jest nepotpun i nezreo u svojoj ljudskosti i vjeri. On ostaje osiromašen i zarobljen unutar samo jedne dimenzije svojega Bića i na takav način uskraćuje sebe za jedno posebno mentalno uzvišeno bogatstvo.
Biblija govori o tome kako je Bog stvorio čovjeka na svoju sliku. To možemo smatrati ljudskim stvaranjem Boga na svoju sliku. No, kako god uzmemo ljudskim bićima dodjeljuje poseban položaj u svijetu, kao bićima koja su, jedina od svih živih stvari, nalik Bogu.
Štoviše, za Boga se izričito kaže da je čovjeku dao vlast nad svim živim stvorenjima. Istina je da u rajskom vrtu ta vladavina nije morala uključivati ubijanje drugih životinja radi hrane. Knjiga postanka 1:29 sugerira da su na početku ljudska bića živjela od biljaka i plodova s drveća, a raj se obično prikazivao kao scena savršenog mira u kojoj bi bilo kakvo ubijanje bilo neprimjereno. Ne postoji ozbiljan izazov prema općem gledištu, koje je izneseno u Knjizi postanka, da ljudsko stvorenje predstavlja vrhunac stvorenja i da ima božju dozvolu da ubija i jede druge životinje.
Tradicija zapadnjačkog društva jest ona grčka. Ovdje nalazimo na suprotstavljene tendencije. Grčko mišljenje nije bilo jednoobrazno, već podijeljeno u suparničke škole od kojih je svaka uzimala svoja osnovna učenja od nekog velikog osnivača.
Jedan od njih, Pitagora, bio je vegetarijanac i poticao je svoje sljedbenike da sa životinjama postupaju s poštovanjem, najvjerojatnije stoga što je vjerovao da su se duše mrtvih preselile u životinje. Međutim, najvažnija škola bila je ona Platonova i njegova učenika Aristotela.
Aristotelova podrška ropstvu dobro je poznata; on je mislio da su neki ljudi po prirodi robovi, te da je za njih i pravedno i prikladno da budu u stanju ropstva. Aristotel smatra da životinje postoje da bi služile ciljevima ljudskih bića premda, za razliku od autora Knjige postanka, on ne povlači nikakav dubok ponor između ljudskih bića i ostatka životinjskog svijeta. Aristotel ne poriče da je čovjek životinja; u stvari on ga definira kao racionalnu životinju. Međutim, to što čovjek dijeli zajedničku životinjsku prirodu nije dovoljno da opravda jednako uvažavanje.
Prema Aristotelu, čovjek je po prirodi rob, jest bez sumnje ljudsko biće i sposoban je da osjeća zadovoljstvo i bol kao i bilo koji drugi čovjek; pa ipak stoga što se za njega pretpostavlja da je manje vrijedan od slobodnog čovjeka u pogledu njegove moći mišljenja, Aristotel ga smatra ¨živim instrumentom¨. Ako je razlika u moći mišljenja između ljudskih bića dovoljna da neke učini gospodarima, a druge njihovim vlasništvom, Aristotel je morao smatrati da je pravo ljudskih bića da vladaju nad ostalim životinjama previše očigledno da bi zahtijevalo puno dokazivanja.
Priroda je, držao je on, u osnovi hijerarhija u kojoj oni s manjom sposobnošću mišljenja postoje zbog onih čija je sposobnost veća: biljke postoje radi životinja, a životinje radi ljudi – domaće životinje ih služe i hrane, a od divljih velik broj služi za hranu i potrebe odjevnih predmeta. Ako dakle, priroda ne ostavlja ništa ne dovršeno i ako ne čini ništa uzalud, onda nužno proizlazi da je sve stvorila radi ljudi, a upravo su Aristotelova gledališta, prije negoli Pitagorina, bila ona koja su postala dio kasnije tradicije Zapada.
Promišljanje crkve o životinjama, s jedne strane, u Bibliji možemo pronaći pravo blago božje objave o životinjama, s druge strane, možemo istaknuti iznenađujuću činjenicu da se od postanka Crkve ono nije ozbiljnije nastojalo istražiti niti promišljati o životinjama kao očevidnoj zasebnoj životnoj stvarnosti. Umjesto toga, Crkva ih je pri promišljanju stvarnosti koja nas okružuje više manje svodila na „prirodni okoliš“ i „imovinu“.
Životinje su jednostavno trpane u isti koš s ostalom živom (biljkama) i neživom stvarnošću (zvijezdama, zemljom, planinama, morima, rijekama), a prema njima zajedno se zauzimao isti i, u odnosu na izvorni duh kršćanske vjere vrlo upitan stav. Naime, taj je stav nažalost uvelike bio inspiriran grčkom (Platon i Aristotel) i kasnije, europskom (Descartes) filozofijom, a ne izvornom božjom objavom o tim stvarnostima.
Postojali su, naravno, mnogu humani katolici koji su učinili najviše što su mogli da poprave poziciju svoje crkve u pogledu životinja, i oni su povremeno imali uspjeha. Ističući degradirajuću tendenciju okrutnosti, neki su se katolički pisci smatrali sposobnim osuditi najgore ljudske postupke prema drugim životinjama. Ipak, većina ih je ostala sputana osnovnim nazorom njihove religije. To ilustrira slučaj Svetog Franje Asiškog.
Ne ozlijediti našu skromnu braću (životinje) naša je prva dužnost prema njima, no nije dostatno zaustaviti se na tome. Mi imamo uzvišeniju misiju – služiti im kad god to zatrebaju. Čovjek koji bi isključio bilo koje Božje biće iz okrilja samilosti i suosjećanja, isto bi se tako ponio i prema drugom čovjeku. – Sveti Franjo Asiški –
Sveti Franjo predstavlja glavni izuzetak za pravilo da katoličanstvo obeshrabruje brigu za dobrobit ne-ljudskih bića. “Kada bih samo mogao biti predstavljen caru”, priča se da je izjavio, “molio bih ga, radi ljubavi božje i zbog sebe, da izda naredbu koja svima zabranjuje hvatanje i zatočavanje mojih sestara ševa, te da svima koji imaju volove ili magarce zapovijedi da ih na Božić trebaju posebno dobro nahraniti.”
Mnoge legende govore o njegovom suosjećanju, a priča o tome kako je propovijedao pticama očito izgleda da implicira da je jaz između njih i ljudi manji nego su to drugi kršćani pretpostavljali. Sveti se Franjo kao svojim sestrama nije obraćao samo osjetilnim stvorenjima: sunce, mjesec, vjetar, vatra, sve su to za njega bile braća i sestre. Njegovi suvremenici opisali su ga kao onog koji je izvlačio “unutarnje i vanjsko zadovoljstvo iz skoro svakog stvorenja te kada je njima rukovao ili ih je gledao, njegov duh izgleda da je bio prije na nebu negoli na zemlji.”
To se veselje odnosilo i na vodu, stijene, cvijeće i drveće, što opisuje osobu u stanju vjerske ekstaze, duboko dirnute i osjećanjem jedinstva s prirodom. Ljudi koji dolaze iz mnoštva vjerskih i mističkih tradicija izgleda da su imali takva iskustva, te su izrazili slične osjećaje univerzalne ljubavi. Promatranje Franje u tom svjetlu čini opseg njegove ljubavi i suosjećanja mnogo lakše shvatljivim. Ono nam također omogućuje da vidimo kako je njegova ljubav za sva stvorenja mogla postojati skupa s teološkom pozicijom koja je u svom specizmu bila potpuno ortodoksna.
Možemo zaključiti da bi Crkva trebala propovijedati češće poput nekih od svetaca, no očito nije pronađen način kako to činiti te proizlazi činjenica da čovjek (osobito kršćanin) koji nije razvio svoj odnos poštovanja i ljubavi prema životinjama jest nepotpun i nezreo u svojoj ljudskosti i vjeri. Čovjek koji nije u doticaju i nema odnos s Bogom i sa životinjama ostaje osiromašen i zarobljen unutar samo jedne dimenzije svojega Bića i na takav način uskraćuje sebe za jedno posebno mentalno uzvišeno bogatstvo.
Tekst: Gabrijela Pažur za atma.hr
Izvor: Singer, P. Oslobođenje životinja, drugo izdanje. Zagreb: IBIS grafika, 1998.
