Država kao uređen sustav može se proučavati s aspekta religije, mislitelja kapitalističkog sistema te anarhističkog i marksističkog učenja. Religija u pravilu uvijek štiti kapitalistički, a ranije feudalni i  robovlasnički sustav. Ona je vjerni pomodnik kontrolora i stvarnih upravljača na zemaljskoj kugli, koje ne možemo drugačije nazvati nego demonima. Povijest potvrđuje ovu tvrdnju.

Neki filozofi prije Marxa, kao i sam Marx, te kasnije anarhistički filozofi ukazali su na pravi problem, ali samo s materijale strane, ekonomske eksploatacije. Uvidjeli su pogubnost religije koja je glancala pokvarenost ekonomske eksploatacije u kojoj je i sama sudjelovala, uvidjeli su duhovne potrebe ljudi, ali su ih vulgarizirali i pretvorili u kulturne potrebe koje su također viši odraz materijalnog poimanja. Duhovnost je po prirodi čista i božanska, ne može se pojmiti s materijalne točke. Socijalistički uređene države samo su druga strana medalje istih planera i gospodara modi koji plivaju na antagonizmima, sukobima, ratovima, na adrenalinu koji je neophodan kao hrana demonima.

Strah proizvodi adrenalin. Najviše straha siju religije kroz priče o kaznama i paklu, a sebe nameću kao spasitelje; stanovništvo samo mora biti poslušno, slušati svog pastira svećenika, lidera skupine, lažnoga gurua, cara, predsjednika itd. Ako prihvaćaju materijalne pogodnosti, novac, religije se uklapaju u službene sisteme (dio su njih), čisti su produkt demona koje služe. Istinski sveci bježali su u osamu, odbijali su materijalne pogodnosti, lažni sjaj, podvrgavali su se strogostima i imali su najprisniji odnos s Gospodinom pun ljubavi i iskrene predaje Bogu, a ne „zlatnom teletu“. Nametanje formi odnosa s Gospodinom institucionalizira se i tada nastaje religija koja postaje dio ukupnog sistema obmane. Duhovnost se, s druge strane, prenosila preko učitelja, učeničkim naslijeđem, inicijacijom, što znači predajom znanja o višim vrijednostima koje treba živjeti, a ne papagajski ponavljati svete tekstove, što od njih čini profesionalne recitatore, profesionalne gurue.

Krenut ćemo s iznošenjem teorija o državi kao sustavu koji nam je nametnut, koji nije prirodan u ovakvom birokratiziranom obliku. Pojam države može se definirati po međunarodnoj i unutrašnjoj ulozi. Na međunarodnom nivou država je suvereno tijelo. Suverenitet čine definirane i međunarodno priznate granice i potpuna vlast države na tom teritoriju (kao i stanovništvo koje stalno naseljava teritorij države). Kada teritorij ne ispunjava te osnovne uvjete, on postaje neuspjela država. Danas je primjer neuspjele države Somalija, gdje ne postoji vlast koja ima suverenitet nad teritorijem okruženim granicama.

Dvije najzastupljenije teorije na našim prostorima o unutrašnjoj ulozi države su:

Država je aparat za prinudu. Po ovoj teoriji, država postoji kako bi osigurala da svatko ispuni svoje zakonske obveze, kao što su isplata dugova, poštovanje privatnog vlasništva itd.

Država ispunjava principe društvenog ugovora. Društveni ugovor je podrazumijevani ugovor između svakog pojedinca i države. Otac ovog izraza je Jean-Jacques Rousseau. Društveni ugovor se zasniva na tome da država treba zaštititi prirodna prava svake osobe. Prirodna prava su pravo na život, pravo na slobodu i pravo na imovinu. U zamjenu za tu zaštitu, svaka osoba mora ispunjavati određene dužnosti prema državi, kao što je plaćanje poreza. Ovakva ideja uloge države u društvenom ugovoru prihvaćena je u svim zapadnim demokracijama.

U definiciji države kaže se da je to politička zajednica onih koji vladaju i onih kojima se vlada, uređena na temelju pravila koja prihvaćaju (dobrovoljno ili pod prinudom) svi njeni članovi. Postoji niz definicija i teorija države ovisno o teoretičarima koji lome filozofska i politološka koplja od Aristotela, Platona, Hobsa, Rusoa, Marksa, Kanta, Hegela, Ničea, Noziak, Rotbarda i niz drugih. Tako dr. Esad Bajtal u svojoj knjizi Država – pojam i zbilja kaže: „Čitava jedna lepeza seriozno-analitički razrađenih ideja i viđenja države kao,prirodne zajednice’, kako je vidi Aristotel, s jedne strane, do države viđene kao, vještačko okupljanje pojedinaca’, države kao organizacije, monopola na legitimnu prisilu’ ili države kao organizirane forme, totalitarne vladavine’ kako je, s druge strane, vide Hobs, Veber i Hana Arendt. Iako bi teorijski trebala služiti svima, u svojoj praktičnoj varijanti i izvedbi država se, podudara s potvrđivanjem pojedinačnih interesa i uvijek znači, iskorištavanje većine od strane manjine i licemjerno (pod velom demokracije ovog ili onog tipa) uspostavljanje prevlasti nad njom.

Kao, upravni aparat društva i osiljena birokracija, ovako postavljena država pojavljuje se kaonegator izvornog smisla i značenja političkog; političkog kao autonomnog dogovaranja i djelovanja radi ostvarenja zajedničkog dobra. A s druge strane, pravno gledano, i kao negator Platonove ideje racionalne države krojene prema principima pravde. Ako za formalne potrebe promotivne prilike, kao što je ova, složeni problem pitanja države pojednostavimo do kraja, onda se ono dihotomno fokusira na pitanje vlasti i vladanja: tko kime treba vladati – ljudi državom ili država ljudima, i na koji način?“

Odgovor na ovo pitanje trebao bi biti da država nije nikakva metafizička apstrakcija, nego praktičan životni okvir ljudi koji u njoj žive te ostvaruju svoja prava i izvršavaju obaveze.

U komentaru knjige Država – pojam i zbilja Tarik Haverid, misledi na današnju državu BiH, kaže: „Vlastodršci, njihove familije, prijatelji, stranački pripadnici i istomišljenici, zaštideni su od obaveza. Vlast može sve, ja Građanin, podanik ne mogu ništa. Takva kakva je, država ne postoji za mene; ona postoji za sebe i ja postojim za nju, ali ne i za sebe. Na sceni je svojevrsni esencijalizam, oblik državnog ustroja u kojem političko nije mišljeno kao stvar dogovora, nego čisto teološki: političko kao stvar i produkt neke vrhovne, apsolutne zbilje. Vladanje u ime tog apsoluta bez obzira da li je to, Bog, Vjera, Nacija ili Klasa, poprima forme prisile. Teologizam je osnova totalitarizma. Vladanje i prisila u esencijalističkom poimanju države postaju jedna ista stvar, esencijalistički koncept države je kolektivistički. Ateistički ili teistički, sasvim svejedno. Kao takav, on je sušta opreka konceptu kontraktualizma koji pojam države izvodi iz savjesti i slobodnog djelovanja pojedinca.

Sve ostale ideje države i njenog odnosa prema čovjeku kao subjektu ili objektu vladanja, mogu se locirati na nekom od bipolarnih kontinuuma esencijalizam – kontraktualizam; demokracija – totalitarizam; liberalizam – anarhija… itd. Kao totalitarno-nacionalističko monopolizirano društvo još smo daleko od bilo kakvog alternativno-demokratskog promišljanja ustroja države. Moramo se tek učiti državi; i učiti o državi.“

Ovdje je riječ o državi u nastajanju, ali navedeni problemi sastavni su dio i „demokratski“ uređenih država.

Dio lijevo orijentiranih teoretičara idealno društvo zamišlja kao komunizam. Nama je interesantno zato što se približava uređenosti države po socijalnim pitanjima kojoj uglavnom nedostaje vjera i duhovnost, koja nije sistemski regulirana kao nametnuti oblik demokršdanstva ili nekog drugog vjerskog utjecaja, nego država u kojoj su osobna prava i izbor vjere pojedinca maksimalno zaštideni.




Po Marxu, komunizam je oblik društvene zajednice u kojem je čovjek dostigao toliki nivo svijesti da mu institucije nisu više potrebne. One potpuno odumiru. Država potpuno odumire. Ne postoji vlada, ne postoji policija, ljudi žive u zajednici.

Dalek je put do takve države. Prije Marxa Platon je dao koncepciju idealne države i u njoj podrobno razrađuje nacrt, strukturu i oblike života te kaže da je država nastala iz potrebe ljudi za suradnjom u podjeli rada. Cilj je države sreda svih građana, sreda zajednice. Građane je na osnovi sposobnosti razvrstao u tri staleža: proizvođači, odnosno zemljoradnici, zanatlije i drugi ostvaruju proizvodna dobra za sve pripadnike društva, vojnici, čuvari, brane državu od vanjskih i unutarnjih neprijatelja, a vladari upravljaju. Pravednost se sastoji u tome da svatko radi svoj posao, odnosno onaj za koji je sposoban i da ne ometa druge u obavljanju njihova rada. Pravednost je, dakle, sklad svih dijelova društvene cjeline. Ideja države jest ideja pravednosti. Ako država ne ostvaruje ideju pravednosti, onda je ona to samo po imenu, a takve su, nažalost, sve postojeće države.

Iz knjige Tomislava Praševića “Duhovnost i Ekonomija”