Čovjek velikog stila

Htio je biti čovjek velikog stila, stila koji se stječe preko noći, na prepad. Zabluda je da čovjek svu presilnu energiju koju posjeduje treba ravnomjerno rasporediti na sve etape svog prekratkog trajanja pod suncem. Ne. Treba je pokazati odmah, ove noći, na metalnim vratima trezora najčuvanije banke u gradu, pa kom pukne glava, a puca najčešće onima koji za mizernu novčanicu cijeli dan drhte nad blagom koje je takvoj plačljivoj bagri kao što su oni već netko oduzeo i sad gladi svoju trbušinu i smišlja kako svoj lešinarski kapital osmraditi crnim kamatarenjem onih koji ni za sirovu ni za pregorjelu koricu kruha sredstava više nemaju.

U svojim pohodima na banke odijevao se kao osvetnik netom s filmskog platna sišao. A osvetnike prati sreća. Pratila je i njega jer je u svojim nesanicama umjesto ovaca brojio metke koje treba izbjeći. I sve ih je točno izbrojio, i svima je znao putanju osim onom koji je bio bez putanje, bez vlasnika, mali budalasti osvetnik koji je velikog osvetnika, ma ni pogodio, već mu samo okrznuo glavu, i sve bi prošlo u redu da se veliki stil nije našao jako uvrijeđen što se netko makar i usudio očešati o njega i darovao mu, poslije tog policijskog ranjavanja, teške glavobolje, kasnije i crne rupe u sjećanju, ali stil, pritom, ne bi bio i velik da ga nije obdario jednom izvanrednom izvantjelesnošću – sposobnošću gledanja u daljinu. Uz potpuni mir i jaku koncentraciju proradilo bi mu tzv. treće oko.

Iz tišine svog stana gotovo uopće nije izlazio jer mu je danje svjetlo izazivalo  strašne glavobolje. Liječnici su rekli da ono „češanje“ i nije bilo puko češanje i preporučili operaciju u inozemstvu za čije plaćanje bi trebao isprazniti pola neke banke. Kako skupiti novac?

Našao je pouzdana doušnika u policiji i počeo naplaćivati usluge svog „trećeg oka“ jer od trenutka njegova stradanja rijetko se dogodilo neko zločinstvo u gradu a da on ne bi saznao aktere budući da je sve te kriminalne radnje iza svojih spuštenih kapaka gledao kao na filmu.

Žurilo mu se, a policija je davala malo novca. Smišljao je što učiniti, nije očajavao. Samo jednom je, izgubivši živce, bijesno podignuo ruku namjeravajući raspaliti po radiju na kojem je bila riječ o skorim izborima.  Ruka mu je zastala u zraku… čekaj… izbori… pa tu bi se moglo…

Opozicija je žedna vlasti. Sve će dati za informacije o zbivanjima iz protivničkog tabora. No, prevario se. Stigla je odbijenica, njegova prošlost… No, on nije samo sjajno vidio na daljinu, još bolje se snalazio među redcima – u konkretnom slučaju odbijeničkog štiva koje je vrvjelo od onog: ne, ali… ni u kom slučaju, ali… To „ali“ je značilo: najmanje sedam konspirativnih posrednika do njih i spektakularnu akciju koja bi na pleća bacila vlastodršce, stvorila dojam kod birača da bi njihov reizbor značio ponovo prevrtanje smrdljive crkotine po svačijem životu.

I smislio je grandioznu akciju, osvetničku, karnevalsku. Narugat će se policiji koja se drznula pucati u njegov veliki stil. Svjetina će spaljivati Fašnika (Krnju), a izgorjela slamnata lutka će se pretvoriti u – mrtvog policajca. U njegovu stanu koji se nalazio na trećem, zadnjem katu stare kuće, a s čijeg kuhinjskog prozora se dobro vidio plato na trgu gdje će spaljivati Fašnika-krivca, pokušat će ga uhititi uniformirani policajac s pucaljkom u koju će prethodno, neopazice, u policijskoj postaji Osvetnikov policijski doušnik ubaciti ćorave metke. Mrtvo policajčevo tijelo će Osvetnik, uz pomoć svog drugog doušnika, odnijeti do raspetog i izgorenog Fašnika i na konstrukciju koja je nosila krpenu lutku prikvačiti policajčev leš. Smetlari će im ostaviti dovoljno vremena, za to će se pobrinuti drugi doušnik.

Osvanuo je dan pokladnog finala, dan finaliziranja osvete koju je tako ingeniozno smislio. Vrijeme je tijekom noći tako sporo miljelo, no, sad smo u odsudnom trenutku, još prije završnog čina morat će u svojoj glavi izvršiti malu rekonstrukciju, analizu svega što se do ovog trenutka dogodilo jer s trga se ne čuje nikakva graja, zar će Fašnika u tišini spaljivati? Naime, u trenu kad kulminira bučno slavlje oko lomače, on je namjeravao polagano spustiti ruke na stol, mirno otvoriti ladicu stola, izvaditi pištolj i upucati tog jadnika koji, na koncu, ipak ništa nije kriv osim što u jednoj ruci sada drži pucaljku (napunjenu ćorcima) uperenu u njega, a drugom već hvata lisice s namjerom da ih nabaci na njegove ručne zglobove.

Gledali su se u oči. Sljedećeg trenutka policajac će umrijeti jer Osvetnik se ne će dati uhititi, ne uz lažne metke i ne prije ostvarivanja osvete.  Rekonstruirao je: u dvadeset i trideset, najkasnije u dvadeset i četrdeset pet trebali su spaliti Fašnika, a on je za kuhinjski stolić, s kojeg je kroz prozor vidio trg i nadzirao ulaz u stan, sjeo u osamnaest. No, je li bilo baš tako? U sedamnaest ga je počela boljeti glava pa je prilegao. Samo sat vremena. No, spavao je dva, a kad se probudio, činilo mu se da je spavao puno, puno duže. U devetnaest, kad je sjeo za stolić, vanjski mrak mu nije bio dovoljno jak, kao da nije bila sredina veljače. Onda se sjetio svega što je proteklih dana zaboravljao, čak trokratnog obećanja o isplati novca doušniku koji je posljednji put, a to je bilo jučer, prijetio i odustajanjem od akcije.

Naš udio u rekonstrukciji: spavao je, iscrpljen i zamoren osvetom, od pet popodne prethodnog do sedam ujutro sljedećeg dana; policajac je stigao u  osam navečer, kako je bilo i dogovoreno s doušnikom, ušao u stan, pritajio se ne želeći ulaziti u mračnu Osvetnikovu sobu (a u njegov mračni život?) i potom ga je zaskočio u kuhinji.

Pogledao je kroz prozor i vidio dvojicu smetlara kako se muvaju na maloj pozornici koja je trebala svjedočiti pravoj smrti, baš ovoga ovdje… lakrdijaškoj smrti. No, smetlari su trebali doći poslije njega, tko im je…

Tad su mu sinule sve izdaje, najgorče izdaja samoga sebe kad je sve prespavao, sve zaboravio… Je li i ovaj pištolj, u njega uperen, onaj posljednji izdajnik? Je li policijski doušnik ostvario svoju prijetnju?

Od te pokladne noći u gradu nije bilo nerazjašnjena kriminala.

Zasluga je to nove vlasti, koja je mogla biti i stara, ili velikog Osvetnika koji je izvršio tešku operaciju na mozgu, no i dalje pruža usluge policiji, ali, o istoj stvari, i novinarima, ili pak, malog pokajnika koji je svojim „trećim okom“ otkupljivao čamotinjske si zatvorske dane?

[author] [author_image timthumb=’on’]http://atma.hr/wp-content/uploads/2012/10/Zlatko-Tomić1.jpg[/author_image] [author_info]Zlatko Tomić, književnik, što objavljenih što neobjavljenih ima preko deset knjiga, autor psihološko-povijesnih romana, zbirki aforizama, drama, eseja, ali sebe nadasve prepoznaje po humanističko-etičkom ispisu te sociološko-povijesno-psihološkim i filozofskim inklinacijama u umjetnosti. Kultura življenja, duhovnost i nadduhovnost, filozofija religije, tolerantnost spram svih oblika alternativnosti moderniteta svakidašnje su mu preokupacije, nadasve cijeni čistu, iskrenu, istinsku misao, razmišljajnost oživotvorenja i obogotvorenja u najširem smislu tih riječi, transcedentnu u svojoj krajnjoj smislenosti. Javljat će se poučnim pričama, iskričavim esejima, poetsko-filozofskim minijaturama, humoreskama. Najveća mu je nagrada ako, čitajući ga, makar i uzgred, dočitate ponajprije sebe, spoznate vlastiti alter-ego kao sukreatora svog božanskog Jastva.[/author_info] [/author]