Život na fizičkoj razini samo je kratka epizoda u našem cjelokupnom postojanju. Promjena tijela sasvim je prirodna pojava u ovom svijetu. Mi stalno prelazimo iz jednog oblika u drugi zadržavajući isti identitet. Smrt je zapravo iluzija. Život je prevelik i preobuhvatan da bi mu se suprotstavila smrt tijela. Duša nikada ne umire. Svi smo mi duše koje imamo ljudsko iskustvo, a ne obrnuto. Mi kao duša smo vječni i samo nastavljamo svoj put.
„Tijela imaju sitne ciljeve. Ona se rastaju zbog svjetovnih stvari i razilaze zbog ovozemaljskih želja. Dotle su spokojne duše u trajnom zagrljaju ljubavi, sve do smrti koja ih Bogu odvodi.“ – Halil Gibran
Postoje mnoge kulture diljem svijeta koje odaju počast svojim mrtvima krajem listopada/oktobra odnosno početkom studenog/novembra.
U Europi postoji večer svih svetih, u Meksiku je Dan mrtvih. Drevni Kelti su slavili Samhain, a vjerovalo se da su i stari Egipćani imnali Veliku gozbu u dolini otprilike u to vrijeme.
Iz astrološke perspektive, kraj listopada i početak studenog također je kada Sunce prelazi u Škorpiona, a to je horoskopski znak koji je povezan sa smrću i ponovnim rođenjem.
Nadalje, s gledišta numerologije, prelazak s broja 10 (10. mjesec) na broj 11 (11. mjesec) također označava vrijeme pojačane osjetljivosti na duhovna područja i na više razine svijesti.
Definitivno se čini da ovo doba godine ima neki značaj kada je u pitanju poštivanje ciklusa smrti i bližnjih preminulih te mogućnost lakšeg pristupa duhovnom svijetu.
Mnoge od ovih drevnih proslava uključuju vjerovanje da je 31. listopada/oktobra veo između živih i mrtvih najtanji.
Razni festivali koji slave svoje mrtve postoje u cijelom svijetu, ali je zanimljivo da se mnogi festivali koji to rade na Zapadu održavaju oko listopada/oktobra i studenog/novembra, međutim u Aziji se gotovo sve njihove proslave održavaju oko kolovoza/avgusta i rujna/listopada.
Iako mnogi ljudi još uvijek slave festivale poput Samhaina i Dana mrtvih, postoji i mnogo ljudi koji to ne čine. Zapravo, zapadni svijet je zapravo jedna od rijetkih kultura koja ne “slavi” smrtnost.
Čak je i Noć vještica, koja je svoje korijene razvila iz Samhaina, razvodnjena i postala je dan usredotočen na slatkiše i kostime, a ne na kontempliranje ideje smrtnosti.
Smrt u zapadnom svijetu, nažalost, još uvijek ostaje vrlo tabu tema.
Naša nas zapadna kultura ne ohrabruje da razmišljamo o smrti i o ograničenosti našeg dodijeljenog vremena kao što to čine neke druge kulture. U protivnom bismo vjerojatno više pažnje posvetili važnijim stvarima u životu.
Međutim, raste svijest o nevidljivim svjetovima, a također raste potreba za zdravim stavovima oko smrti tj. prelaska duha u drugu dimenziju.
Slaviti smrt također znači slaviti život, te odati počast i zahvaliti dušama koje su otišle dalje, a dotakle su vaš život.
Ako u svojoj kulturi imate rituale povezane s osobama koje su napustile tijelo, ovo bi moglo biti savršeno doba godine da ih prihvatite i počnete ih uvoditi kao dio godišnje duhovne prakse. Ako to ne učinite, razmislite o usvajanju nekih tradicija ili ideja koje vam odgovaraju.
Povoljno je očistiti i osloboditi se stvari iz svog prostora koje vam više nisu potrebne. Možete zapaliti svijeću u čast voljene osobe ili skuhajte njen omiljeni obrok. Meditirajte i povežite se sa svojim duhovnim vodičima ili voljenim osobama na nebu. Zahvalite na daru da ste živi.
Kontemplacija o smrtnosti tijela nešto je što nam je potrebno pa zašto ne biste ovo doba godine iskoristili za poštovanje i sjećanje na cikluse života i smrti. Uostalom, to je životni krug i pokreće nas sve.
Život na fizičkoj razini samo je kratka epizoda u našem cjelokupnom postojanju. Promjena tijela sasvim je prirodna pojava u ovom svijetu. Mi stalno prelazimo iz jednog oblika u drugi zadržavajući isti identitet.
Smrt je zapravo iluzija. Ako naše tijelo umire i suočava se sa smrću, to ne znači da je život završio. Život je prevelik i preobuhvatan da bi mu se suprotstavila smrt jednog tijela.
Duša nikada ne umire. Svi smo mi duše koje imamo ljudsko iskustvo, a ne obrnuto. Mi kao duša smo vječni i samo nastavljamo svoj put.
ATMA – Pripremila: Suzana Dulčić
