Dođu tako neki teški dani… kad oblaci tamni prekriše moj grad.
Dođu tako neki teški dani… kad ugasiše se svjetla i nastade mrak.
Dođu tako neki teški dani… kad izgubio sam tlo pod nogama i nestade čitav moj svijet.
Dođu tako neki teški dani… kad sam poput ribe, izgubljen u mutnoj vodi, lutao bespućima života.
Dođu tako neki teški dani… kad je jedino Bog mogao razumjeti svu moju bol.
Dođu tako neki teški dani… kad shvatio sam da nije važno kojim imenom se zovemo.
Dođu tako neki teški dani… kad shvatio sam da nije važno kako se molimo jer svi pripadamo Jednome Bogu.
Dođu tako neki teški dani… kad shvatio sam da u nevolji čovjek čovjeku može biti sestra i brat.
Dođu tako neki teški dani… kad shvatio sam da je svaka minuta života dragocjena jer je neponovljiva.
Dođu tako neki teški dani… kad shvatio sam da ne posjedujem ništa i da je srce puno ljubavi jedino ono što drugome mogu dati i zbog čega vrijedi živjeti.
Dođu tako neki teški dani… kad shvatio sam da se svi nalazimo na istome brodu koji zove se Zemlja.
Milan Troskot, Živi trenutak
(Post je posvećen svima onima koji su pogođeni posljedicama nedavnog razornog potresa u Hrvatskoj)
