Dr. Ian Stevenson (1918-2007) bio je šef odjela psihijatrije na Virdžinijskom sveučilištu i direktor odsjeka za istraživanja ličnosti na Virdžinijskom sveučilištu. Posljednjih 40 godina posvetio je znanstvenom dokumentiranju sjećanja na prošle živote kod djece iz cijelog svijeta, a njegovi spisi sadrže preko 3000 slučajeva. Mnogi ljudi, uključujući skeptike i znanstvenike, slažu se da ti slučajevi nude zasad najbolje dokaze reinkarnacije.
Stevensonova istraživanja mogućnosti reinkarnacije počela su 1960-ih, kada je čuo za slučaj iz Šri Lanke gdje je jedno dijete tvrdilo da se sjeća prošlog života. Detaljno je ispitao dijete i djetetove roditelje, kao i ljude za koje je dijete tvrdilo da su bili njegovi roditelji iz prošlog života. To je dr. Stevensona dovelo do uvjerenja da bi reinkarnacija mogla biti stvarna.Što je više slučajeva istraživao, to je veći bio njegov poriv da za znanost otvori i osvoji nepoznati teritorij među svjetskim misterijima, koji je do tada bio isključen iz znanstvenog promatranja. Usprkos tome, vjerovao je da mu može pristupiti i možda doći do dokaza njegove realnosti pomoću znanstvenih sredstava.
Dr. Stevenson je 1960. objavio dva članka u časopisu Journal of the American Society for Psychical Research o djeci koja se sjećaju prošlih života. 1974. objavio je svoju knjigu Twenty Cases Sestive of Reincarnation (Dvadeset slučajeva koji ukazuju na reinkarnaciju), i svagdje gdje je knjiga objavljena postao je dobro poznat među ljudima koji su se već dugo zanimali za ovu temu. Njih je obradovalo što je konačno jedan znanstveni izvor predstavio tako fundamentalno istraživanje reinkarnacije. 1997. godine dr. Stevenson objavio je svoj rad pod naslovom Reinkarnacija i biologija – doprinos etiologiji madeža i urođenih defekata. U prvom svesku uglavnom opisuje madeže – one specifične znakove na koži koje novorođenče donosi na svijet i koji se ne mogu objasniti samo nasljeđivanjem. U svom drugom svesku, dr. Stevenson se uglavnom fokusira na deformitete i druge anomalije s kojima se djeca rađaju, a koji se ne mogu povezati s nasljeđem, prenatalnim ili perinatalnim (nastalim tijekom poroda) događajima. To monumentalno djelo sadrži stotine slika koje dokumentiraju dokaze.
Tajne madeža
Tijekom svog izvornog istraživanja raznih slučajeva koji uključuju sjećanja djece na prošle živote, dr. Stevenson je sa zanimanjem uočio činjenicu da ta djeca često nose trajne madeže koji su navodno povezani s njihovim ubojstvom ili sa smrću koju su pretrpjeli u prošlom životu. Stevensonova istraživanja madeža i urođenih defekata tako imaju posebnu važnost za demonstraciju reinkarnacije, budući da pružaju objektivne i slikovite dokaze reinkarnacije, superiorne čak i – često nepotpunim – sjećanjima i pričama ispitane djece i odraslih osoba, kojima se, čak i ako se kasnije potvrde kao točne, ne može pridati jednaka vrijednost u znanstvenom smislu.
U mnogim slučajevima koje je predstavio dr. Stevenson, također kao daljnji dokazi postoje i medicinski dokumenti, koji su obično sastavljeni nakon smrti osobe. Dr. Stevenson dodaje da u slučajevima s prisutnim madežima i deformitetima koje je istražio i «riješio», nije smatrao da postoji bilo kakvo drugo prikladno objašnjenje osim onog o reinkarnaciji. Samo 30% do 60% tih deformiteta može se pripisati urođenim defektima povezanim s genetskim faktorima, virusnim infekcijama ili kemijskim uzrocima (npr. kao kod djece koja su pretrpjela oštećenja od lijeka Thalidomida ili alkohola). Osim tih dokazivih uzroka, za 40% do 70% posto slučajeva medicinska profesija nema drugog objašnjenja osim obične slučajnosti. Stevenson nam je sada uspio dati objašnjenje zašto se osobe rađaju s tim deformitetima i zašto se oni javljaju točno na tom dijelu njihovog tijela, a ne na nekom drugom.
Obilježja neobjašnjivih deformiteta
Većina slučajeva u kojima su prisutni madeži i urođeni deformiteti za koje ne postoji medicinsko objašnjenje imaju jedno do pet zajedničkih obilježja.
(1) U najneobičnijem scenariju, moguće je da je netko tko je vjerovao u reinkarnaciju izrazio želju da se ponovno rodi u nekom paru ili jednom partneru para. To je obično zato što su uvjereni da će ti ljudi dobro voditi brigu o njima. Takve preliminarne zahtjeve često izražavaju Tlingit Indijanci s Aljaske i Tibetanci.
(2) Češće od toga javljaju se proročanski snovi. Neka preminula osoba javi se trudnici ili ženi koja još nije trudna i kaže joj da će se ponovno roditi kao njeno dijete. Ponekad takve snove imaju rođaci ili prijatelji, koji onda ispričaju san budućoj majci. Dr. Stevenson je utvrdio da su takvi proročanski snovi posebno rašireni u Burmi i među Indijancima na Aljasci.
(3) U tim kulturama na tijelu novorođenčeta traže se prepoznatljivi znakovi pomoću kojih bi se moglo utvrditi da li se umrla osoba koju su poznavali ponovno rodila među njima. To pregledavanje radi otkrivanja identifikacijskih znakova vrlo je često među kulturama koje vjeruju u reinkarnaciju, a posebno među Tlingit Indijancima i Igbosima iz Nigerije. Razna zapadnoafrička plemena prave znakove na tijelu nedavno preminule osobe kako bi bila u stanju identificirati osobu kada se ponovno rodi.
(4) Najčešći događaj ili zajednički nazivnik povezan s ponovnim rođenjem vjerojatno je kada se dijete sjeća prošlog života. Djeca obično počinju pričati o svojim sjećanjima u dobi između dvije i četiri godine. Takva djetinja sjećanja postupno nestaju kada je dijete u dobi od četiri do sedam godina. Naravno, uvijek postoje neki izuzeci, kako kada se dijete nastavi sjećati svog prethodnog života, ali zbog raznih razloga o tome ne govori.
Prisjećanja djece
Većina djece govori o svojoj prethodnoj ličnosti s velikim intenzitetom i emocijama. Često sama nisu u stanju utvrditi koji je svijet stvaran, a koji nije. Često doživljavaju neku vrstu dvostrukog življenja u kojem je povremeno važniji jedan život, a ponekad vodeću ulogu preuzima onaj drugi. To je razlog zašto o svom prošlom životu obično govore u prezentu, kao kada kažu: «Imam supruga i dvoje djece koji žive u Jaipuru.» Skoro svi oni u stanju su ispričati o događajima koji su doveli do njihove smrti.
Takva djeca sklona su svoje prethodne, a ne sadašnje roditelje, smatrati svojim pravim roditeljima, i obično izražavaju želju da im se vrate. Kad se prethodna obitelj pronađe i detalji o osobi u tom prošlom životu postanu poznati, tada izvor petog zajedničkog nazivnika – upadljivog ili neobičnog ponašanja djeteta – postaje očigledan.
Na primjer, ako se u Indiji dijete rodi u obitelji vrlo niske klase, a bilo je pripadnik više kaste u svom prethodnom životu, može se osjećati neugodno u svojoj novoj obitelji. Dijete može tražiti da ga se poslužuje ili da drugi sve obavljaju za njega, i može odbijati nositi jeftinu odjeću. Stevenson nam daje nekoliko primjera tih neobičnih obrazaca ponašanja.
Kod 35% slučajeva koje je istražio, djeca koja su umrla neprirodnom smrću razvila su fobije. Na primjer, ako su se u prošlom životu utopili, često su razvijali fobiju od ulaženja u vodu dublju od svoje visine. Ako su bili ustrijeljeni, često su se bojali pušaka i pištolja, a ponekad i jakog praska općenito. Ako su umrli u automobilskoj nesreći, ponekad bi razvili fobiju od putovanja automobilom, autobusom ili kamionom.
Još jedan često opažan neobičan oblik ponašanja, koji je dr. Stevenson zvao filije, tiče se djece koja izražavaju želju da jedu drugačije vrste hrane ili da nose drugačiju odjeću od one iz njihove kulture. Ako je dijete razvilo ovisnost o alkoholu, duhanu ili drogi kao odrasla osoba u prethodnoj inkarnaciji, može izražavati potrebu za tim tvarima i razviti neobuzdanu želju u ranoj dobi.
Mnoga od te djece sa sjećanjima na prošle živote pokazuju sposobnosti ili talente koje su imala u svom prethodnom životu. Djeca koja su u svom prethodnom životu bila pripadnici suprotnog spola često pokazuju poteškoće u prilagođavanju novom spolu. Ti problemi povezani s ‘promjenom spola’ mogu dovesti do homoseksualnosti kasnije u njihovim životima. Nekadašnje djevojčice koje su se ponovno rodile kao dječaci mogu se željeti oblačiti kao djevojčice ili se radije igrati s djevojčicama nego s dječacima.
Jedan do slučajeva koji je dr. Stevenson opisao jest slučaj malog Indijanca iz plemena Tlingit čiji su roditelji bili zbunjeni i prestrašeni kad im je sinčić progovorio jezikom kojeg oni ne razumiju. Stevenson se sa svojim timom uputio na Aljasku i ustanovio da dječak govori drevni i skoro izumrli indijski jezik sanskrt. Stevensona je još više iznenadilo što je mali Indijanac na sanskrtu znao pisati i čitati, a razumio je i komplicirane znanstvene tekstove. No, na engleskom je bio potuno nepismen, kao i većina sela. Tragovi su Stevensona vodili u Indiju. Svakako, nije bio lak posao u ogromnoj Indiji pronaći «mrtvaca» koji je oživio na Aljasci. Ali mu je uspjelo: pronašao ga je u jednom selu kod Bombaja, u tamošnjem malom samostanu u kojem su se svećenici intenzivno bavili tekstovima na sanskrtu. Tamo je dr. Stevenson saznao da je prije nekoliko godina umro jedna njihov mladi kolega, i da je taj kolega govorio kroz zube, pa su mu se drugi zbog toga rugali. Što je bio značajan podatak u svjetlu činjenice da je i mali Indijanac iz plemena Tlingit na Aljasci isto tako govorio kroz zube.
Sve do danas, sve te ljudske neobičnosti bile su zagonetka za konvencionalne psihijatre – napokon, u tim se slučajevima nije moglo kriviti roditelje za ponašanje njihove djece. Istraživanje reinkarnacije baca malo svjetla na tu temu. U prošlosti, liječnici su za takve osebujnosti krivili nedostatak ili višak određenih hormona, ali će možda morati ponovno razmisliti o tome.
Krešimir Mišak
