Oduvijek ljudi govore da u meditaciji treba doći do dna svijesti, što podrazumijeva REALNO postojanje dimenzija. Život se odvija unutar svijesti, ali i svijest i život svaka tradicija opisuje drukčije. A toliko bismo voljeli znati kuda idemo kad ovo tijelo umine i ostaje li kakvo “područje svijesti iza smrti gdje ćemo obitavati i poslije”.
Ima li svijesto dno?
Vraćam se mom starom učitelju kojeg sam već spominjao, jednom od najvećih tibetanskih lama 20. stoljeća, Geshe Rabtenu. U jednom sam ga trenutku pitao da li bi mogao u jednoj riječi sažeti što je taj naš ljudski život. Čovjek koji je na Tibetu proveo 3 godine, 3 mjeseca i 3 dana u neprekidnoj meditaciji kratko mi je odgovorio: “Život je san…”. Kako to misli, inzistirao sam a on je rekao: “Odnos onoga što je za tebe stvarnost a ustvari je san isti je kao odnos onog tko se “probudi” i onog što doista jest stvarnost. Ukratko, zamisli da sanjaš ali se moraš probuditi još jednom, iz onog “što ti se čini stvarnošću a to nije…”. Što je nemoguće opisati osim slično kao kada sanjaš nešto posve realno i naglo se budiš vidjevši da je to bila iluzija. Prednost te probuđenosti mistika jest da sve shvaća kao iluziju i time nestaje patnje koju donosi žeđ za životom…”.
Jedan je čovjek krenuo istražiti što ostaje kada posve smanjimo ulaz informacija kroz vanjske osjete. Ostaje li išta nakon toga, postoji li nešto što možemo nazvati dnom svijesti? Zvao se dr John Carrington Lilly i konstruirao je neku vrstu sanduka koji je dobio nadimak samadhi tank. Radi se o metalnoj ili poliesterskoj zatvorenoj kutiji, potpuno izoliranoj od svih zvukova i svjetla, sa vodenom otopinom Epsomove soli iznutra. Kada se čovjek skine i legne u tu vodenu otopinu, kako je ona vrlo gusta, prestaje djelovanje sile teže i on slobodno pluta. Svi mišići koji su zaduženi za savladavanje sile teže kao i pripadni moždani centri isključuju se. Centar za vid u potpunoj tami postaje suvišan a čepovi u ušima potpuno eliminiraju sve zvukove. Postupno se tijelo opušta sve dublje i dublje i pažnja se u potpunosti okreće prema unutra. Kaže Lilly, čovjek počinje gledati unutarnje filmove koje prije njegova svijest nije emitirala. Očekuje se da se tako dođe i do izvora samog, do onog zadnjeg filma. Neki su neurolozi predviđali da će čovjek tako zaspati, drugi da neće biti ničega, jednostavno crnilo. No, dogodilo se nešto sasvim drugo – jedan film je neumorno zamijenjivao drugi. Lilly je konstatirao da postoje “metauvjerenja”, slojevi različitih našim uvjerenja o svijetu oko nas i u nama koji se u okolnosti sve dubljeg utonuća u opuštenost mijenjaju kao filmovi! Dna jednostavno nije bilo! Radikalizirao je pokus i uzeo tzv. “vitamin K”, jedan od najsnažnijih anestetika ali i halucinogena i tako se u samadhi tanku doveo na sam rub smrti. Ništa se nije promijenilo. Metauvjerenja su se gotovo mehanički mijenjala, film nakon filma. Najdublje do čega je dospio bila je svjetla, inteligentna točka u mračnom prostoru.
Život je očito nešto mnogo složenije kao i Istina za kojom tragamo. Već Vrijeme samo je varljiva kategorija koja je ovdje samo ako je tu i Prostor koji ne možemo definirati, opipati, doista shvatiti – bez pomoći neurona u našim mozgovima koji nam pružaju nekakvu ali očito labilnu, nepouzdanu, promjenjivu i neizvjesnu stvarnost. Zapravo netočno ali za nas prihvatljivo rješenje.
Dargo Plečko / facebook.com/dragopleckoofficial
