Drskost prema drugima nije rješenje, a biti nježan nije slabost. Nježnost je nešto što je čovjek odlučio pokazati sebi i drugima, jer nije htio ići putem nasilništva, bilo koje vrste.
“Klonim se ljudi koji misle da je drskost hrabrost, a nježnost kukavnost. A klonim se i onih koji misle da je brbljanje mudrost, a šutnja neznanje.” – Kahlil Gibran
Naš planet satkan je od toliko različitosti, polazeći od raznih kultura, religija, ideologija, sistema. Toliko je koloričan, da ništa ne može i ne smije biti isključivo.
Ali, opet? Događa se! Tehnološkim napretkom, počele su se razvijati neke nove “hrabrosti”. Ljudi, koje ne vidiš, ne čuješ, ali pročitaš što pišu, jer misle kako imaju pravo izreći što god ih tog trenutka začeška. Heroji bez ikakvog pokrića. Obični mali ljudi, s velikim kompleksima, koji štete drugima dok pokušavaju živjeti u stvarnosti. Ovoj stvarnoj stvarnosti, a ne virtualnoj.
Biti drzak u svojim govorima, silnim čitabama, esejima koji to nisu, nije nikakva hrabrost. To je pokazivanje slabosti te osobe koja ranjena svijetom od prije, konačno uživa u svojoj virtualnoj osveti.
Svi smo mi ranjeni. Svi smo doživjeli nešto što nas još uvijek zna trigerirati, pogoditi do koštane srži i pomutiti nam um. No, to nije razlog biti drzak prema drugima, jer nisu ti drugi uzrok naših trauma. Vrlo dobro znamo gdje, kada i s kim su naše traume započele. Što mi pak činimo? Idemo za onim, što bi drugima bilo bolje, ako i sam/a nisam dobro. Razbacujemo se riječima koje mogu uvelike našteti psihi onoga kome su te riječi namijenjene.
I sada, zaustavimo se svi. Duboko udahnimo. Sjetimo se. Sjetimo se što je nas toliko bolno i duboko obilježilo i jesmo li kao svako ljudsko biće plakali nad svojim ranama? Odgovor za sve je isti. Drskost prema drugima nije rješenje, a biti nježan nije slabost. Nježnost je nešto što je čovjek odlučio pokazati sebi i drugima, jer nije htio ići putem nasilništva, bilo koje vrste.
Kada bismo uistinu koristili asertivan način razgovora, ovaj svijet bi bio ugodno mjesto za živjeti. Ovako, na žalost, moramo biti vječito na oprezu, jer životi se promjene u sekundi. Jedna jedina sekunda je dovoljna da od anonimne osobe, postanemo notorni. A što društvo čini? Neka društva dobro procjenjuju. Ali, ovo naše balkansko, ide linijom manjeg otpora.
Negdje je u svijetu nečega previše, a negdje pak premalo. Što se dogodilo s kreposti umjerenosti, koja itekako pokazuje kako divan karakter čovjek i čovječanstvo mogu imati.
Nadalje, brbljanje, nije isto što i voditi konstruktivan dijalog. Netko toliko govori, a da ne kaže apsolutno ništa. Na umu mi je moje radno mjesto, u kojem većinom rade žene. Tužno mi je za reći, ali voljela bih da se to promijeni, te da osjetimo svi i one prave muške energije koja nema potrebu govoriti raznorazne gluposti pa čak i podmukle stvari. Nisam feminist. Nisam na strani žena, nego na strani osoba. Ali, nekada se negdje predrasude pokažu istinite.
Uvijek mi je bilo fascinantno gledati i pomno motriti one koji umjereno govore, gotovo pa i šute. No, kada progovore, iz njih onda izlazi ono što čovjekovom umu može biti korisno. Možda ih se smatra sramežljivima, ili slabićima, ali takve osobe itekako imaju što za reći. Sve u pravo vrijeme, sve u pravi trenutak.
Da se razumijemo, i sama sam brbljiva. I k tome još brzo pričam. I često pomislim koliko sam samo energije potrošila na što? Na što? Na koga?
No, volim u sebi njegovati i nježnost i šutnju. To je nešto što se počelo događati u meni, prije dvije godine. Uzela sam od oba svijeta po malo. Još uvijek učim, gledam, spoznajem. Ipak, ne priznajem lažne heroje s nadimajućim egom, te smatram kako bi se njihov virtualni prostor itekako trebao reducirati.
Škola za sve, zar ne?
Ana-Marija/izvan kaveza
