Upravljanje je organizacijska funkcija i proces kojim se ostvaruje određeni cilj. U upravljanju državom kao subjektom na prvome mjestu dominantna je politika kao vještina. Upravljanje ponajprije ovisi o ciljevima onih koji upravljaju i onima kojima se upravlja. Cilj bi trebao biti isti, ali najčešće nije jer oni koji su delegirani da upravljaju imaju svoje ciljeve koji nisu isti s onima koji su ih birali.

Ciljevi trebaju počivati na potrebama društva za normalnom egzistencijom. Potrebe pojedinaca trebaju biti uravnotežene, bez velikih oscilacija, pojedinac treba težiti duhovnim ciljevima. Na tom se uzorku i pravi plan, a ne na megalomaniji pojedinaca koji uglavnom gledaju svoje interese koji su u pravilu na štetu društva, usmjereni osjetilnom uživanju ili gomilanju materijalnih sredstava koja im daju privid moći. Ti su interesi materijalistički, kratkoročni, sebični i u konačnici degradirajući na ljestvici duhovne evolucije samog čovjeka.

Tonjenje u materiju

Materijalističke interese objašnjava H. Blavatsky: „Što dublje tonemo u materiju, potrebniji su nam sve materijalniji vidovi ugode. Esencijalni i moćni Bog u čovjeku nije materijalan i neovisan je ograničenjima vezanim uz materiju. Koje su stvarne potrebe života? Odgovor na to pitanje u cijelosti ovisi o tome što mi smatramo nužnim. Željeznice, brodovi itd. u današnje su vrijeme naša potreba, a ipak su milijuni živjeli dugo i sretno ništa ne znajući o njima. Nekome se nezaobilaznom potrebom može činiti tucet palača, drugome auto, trećem lula itd. Međutim, sve te potrebe takvima je stvorio sam čovjek. One čine stanje koje čovjeku odgovara i mame ga da ostane u tom stanju, ne želeći ništa više. Čak mogu sprječavati njegov napredak, umjesto da ga potiču. Ako doista težimo duhovnom napretku, sve materijalno mora prestati biti neophodnom potrebom. To je žudnja i uzaludno rasipanje misli na povećavanje zadovoljstva nižeg življenja koje sprječava čovjekov ulazak u viši život (duhovni, op.aut.).“

Ove su riječi izgovorene prije 120 godina, a aktualne su i danas. Njihov sadržaj izvađen je iz Bhagavad-gite koju je izgovorio sam Gospodin prije pet tisuća godina dajući nam upute za duhovno napredovanje, oslobađanje od materijalne uvjetovanosti i dostizanje Svevišnjega.

Čovjek zaboravlja Gospodina, svoje božansku prirodu i djeluje samo s ono malo fizičke snage koju ima u tijelu i sposobnostima uma, ograničenog osjetilima i uvjetovanog svim individualnim sadržajima i utiscima koje je sakupio, kojih se grčevito drži, a koji su nametnuti kao javno mnijenje, propaganda, „znanstveni“ zakoni, tabui, religijska vjerovanja ili sofisticirani implantanti.

Materijalističke potrebe čovjeka treba transformirati i težiti duhovim ciljevima. Potrebe se tumače i kao željeni standard, a koji ovisi o nivou svijesti pojedinca i društva. Potrošačko društvo diktira modu, samim time i potrebe koje nisu stvarne, već su nametnute propagandom. Odbacuju se sredstva koja mogu biti korisna. Iz bahatosti se baca i hrana ili koriste samo neki dijelovi koji su u modi dok istovremeno milijuni ljudi gladuju. Vrlo svjesni ljudi imaju najmanje potrebe u hrani, odijevanju i upotrebi tehničkih sredstava. Snobovi i manje obrazovno stanovništvo koje potrošačko društvo preferira ima i veliku ulogu u odlučivanju kroz glasanje gdje postaju čista glasačka mašina indoktrinirana putem medija koji su opet pod kontrolom kapitala.

Književnik M.Kovač u tekstu „Mediji na strani zla“ (Feral, 1996) kaže: „Mediji na vlasti imaju svoju hijerarhiju, svoje cenzore, svoje policajce i vojnike, svoje kaplare, goniče, pisce tjeralica, ulizice manjega i većega kalibra, karijeriste, doušnike, slugine sluge itd. Ta cijela bulumenta nije ništa drugo doli dio čopora na utjecajnim mjestima.“

Medijski se potiče i potrošnja; ako je ona veća, država se bolje alimentira kroz poreze, veći su i prihodi od poreza nepotrebnih roba (često i štetnih po samo zdravlje) koje se kroz reklamu nameću. Za ozbiljnije i dugoročno isplativije projekte koji bi bili na korist široj društvenoj zajednici potrebna je svijest i znanje u prvom redu onih koji predlažu strateške odluke, a zaduženi su i za njihovo provođenje.

Ako se za cilj postavi ekspanzija, rast (u ekonomiji se izražava u postotcima) bez stvarnih potreba, logično je da je to na nečiju štetu, ili okoline ili prirode. Izrađuju se projekti koji su alibi, podloga ili opravdanje za uništavanje prirode iz koje se crpe sirovine ili zagađuje okoliš. Svijesti nema, uzmiče pred agresivnim profitom od kojeg društvena zajednica dugoročno ima najmanje koristi.

Društvo opterećeno ekonomskim rastom odlično ilustrira sljedeći pasus skinut negdje s Interneta: „Trajno rastuća ekonomija nije samo luda, već je u svojoj suštini vrlo zlostavljačka. Ovaj gospodarski sustav mora stalno povećavati proizvodnju da bi rastao, a što je, u biti, proizvodnja? To je pretvaranje živih u mrtve – živih šuma u letve, živih rijeka u bazene za generiranje hidroelektrana, živih riba u riblje štapiće te u konačnici sve ovo u novac. Bruto nacionalni proizvod je, dakle, mjera ove pretvorbe živih u mrtve.“

Kapitalizam ili socijalizam?

Danas je u svijetu dominantan društvenopolitički sistem kapitalizam. Propagandom se uvjerava društvo da je to i najnapredniji model upravljanja i vladanja. Propaganda je usmjerena na sebičnost (koja se potiče) čovjeka koji je smišljenom manipulacijom izvučen iz razbijene obitelji i svoje tradicionalne okoline. Tako osamljenome nametnut mu je virtualni svijet osjetilnog uživanja (svih oblika poroka jer tu su i najveći profiti) što se kosi s duhovnom prirodom čovjeka.

Kapitalizam je u svakom slučaju napredniji sustav u odnosu na socijalizam, ako se gleda iz perspektive kapitala i sebičnih interesa koji se nameću kao dominantni. Kapitalizam je takoreći istisnuo socijalistički ustroj kao oblik vladanja koji je bio diktatura većine nad manjinom nasuprot kapitalističke diktature manjine nad većinom. Sam je model prikazan kao neefikasan jer se osujećuju privatne inicijative koje su „motor privrednog napretka“, ne govoreći u čiju korist, odnosno na čiju štetu. Ovdje se prešućuju socijalne prednosti socijalističkog modela koji je iz tog razloga bio podvrgavan sankcijama od strane Zapada da se ne bi proširio na kapitalističke zemlje u kojima su iz tog razloga i jačali sindikati i prava radnika.

Slomom socijalizma drastično padaju prava pojedinaca i na Zapadu i u novoosnovanim tranzicijskim zemljama. Istraživanja pokazuju da su samo političke elite profitirale. Za račun svojih osobnih sebičnih interesa prepustile su svoje zemlje najgrubljim oblicima eksploatatorskoga kapitala multinacionalnih kompanija ili država koje su preuzele potpunu kontrolu nad njima kroz kredite ili „ulaganja“ za svoj račun i na štetu obespravljenih građana koji su imali bar nekakvu sigurnost u socijalizmu i pored postavljenih diktatora.

Socijalistički model trebalo je nadograđivati kroz osujećivanje diktatorskih ambicija vođa koji su i isplivali na površinu, u početku kao vođe revolucije koje su vodile nezadovoljne i obespravljene mase koje je iskorištavao isti taj kapitalizam (prije feudalizam). Nažalost, istraživanja pokazuju da je dovođenje diktatora u socijalističkim zemljama često bilo financirano iz zapadnih centara moći, jer su kreatori takve politike uvijek izvlačili korist.

Stvoren je model suprotstavljenih strana, gdje je kapitalizmu, koji se već kao sistem razvio, dobro došao socijalizam sa svojom ekonomskom nerazvijenošću i ograničenim pravima, prije svega vlasništva. Mediji i propaganda po nalogu vladajuće elite govorili su bez kriterija sve najgore o suprotnoj strani čime su ulijevali strah u svoje stanovništvo. Stvoren je polaritet koji je izazivao nesigurnost i strah što je bio i osnovni motiv. Danas se to transformiralo u borbu protiv terorizma, opet strah koji proizvodi adrenalin što je hrana demonima.




Danas kapitalizam kao dominirajući društvenopolitički sustav ne ide u smjeru razvoja demokratskih prava. Naprotiv, on ih pod izlikom izmišljenog terorizma suspendira i smanjuje već dostignuti nivo sloboda i socijalnih prava. Zar ne bi bilo logično da razvojem proizvodnih snaga realni standard stanovništva raste, što nije slučaj? Srednji sloj u zapadnim zemljama sve lošije živi, a većih napetosti nema. Stanovništvo kao da je drogirano, kao ovce izlaze na izbore i biraju uvijek između dvije opcije koje se razlikuju samo po imenu.

Biraju se bezlične stranke s lažnim programima koje rade u interesu multinacionalnih kompanija koje su premrežile svijet, čiji se stvarni gospodari niti ne znaju. Pojedinac je samo statistički broj, predsjednici država samo su glumci (najčešće vrlo loši). Nitko ne postavlja pitanje imaju li sva rođena djeca iste šanse za napredovanje. Nisu djeca birala roditelje da budu kažnjavana. Može se postaviti pitanje je li masa (loše obrazovana i indoktrinirana) koja bira „svoje“ predstavnike kvalificirana za tako odgovoran čin biranja delegata koji odlučuju o njihovoj sadašnjosti i budućnosti njihove djece.

Nekada je samo muška populacija glasala, s pravom se govori da su tada ženska prava bila ugrožena. Danas su ugrožena osnovna prava na normalan život svih populacija bez obzira na spol i dob zbog neznanja i neodgovornosti onih koji biraju te pokvarenosti onih koji su birani. I oni koji su u povlaštenom položaju ne shvaćaju da su i sami izmanipulirani.

Iz knjige Tomislava Praševića “Duhovnost i ekonomija”