Cilj nam je teoretski objasniti sam pojam države te njenu ulogu u današnji uvjetima. Kroz kratak prikaz razvoja države pokušat ćemo vidjeti koje je najprihvatljivije uređenje za dobrobit većine građana. Polazit ćemo bez puno teoretiziranja od postavki duhovnosti i humanizma jer očito je da sam razvoj države ide na štetu njenih građana. Država bi trebala biti nositelj zaštite prava, no ona se pretvara u represivni aparat „demokratski“ izabrane manjine nad većinom stanovništva koja ih je delegirala da odlučuju o njihovoj sudbini.
Niz je razloga za takvu ocjenu; to su ponajprije politički postupci preko kojih se ostvaruje moć iz koje proizlazi dominacija te ekonomski ciljevi (eksploatacija).
Piše: Tomislav Prašević
„Dužnost vlade nije da udijeli sreću, već da ljudima dade priliku da sami do nje dođu.“ W.E.Channing
U potpunosti je zlouporabljena potreba da država bude servis za rješavanje životnih potreba građana. Naprotiv, ona je postala subjekt preko kojega se manipulira i iskorištava građanstvo na bezbroj načina počevši od ekonomskog, koji se da izraziti kroz nekakve, opet nametnute vrijednosti, do duhovnog iscrpljivanja namećući krive i izmišljene vrijednosti radi lakšeg vladanja putem nametanja straha i neznanja.
Država kao pojam pojavljuje se od najranijih dana povijesti čovječanstva, što potvrđuju vedski tekstovi koji se u istraživanjima zaobilaze kao da ih nema, polazeći od maksime, „O čemu se ne govori, to i ne postoji“. Tako vedski tekstovi govore da je prvobitna država bila jedinstvena i da je obuhvaćala cijelu zemaljsku kuglu. Vremenom je došlo do degradacije vrijednosti pa su nastajale i države. Pisani tragovi Veda pojavljuju se prije 5000 godina. Treba istaknuti da se predaja ranije prenosila učeničkim naslijeđem, s učitelja na učenika, tako da se ne može sa sigurnošću govoriti o vremenskim relacijama čak ni kod pisanih tragova. Znanje su prenosili rišiji (mudraci) koji su imali moći fotografskog pamćenja za danas nezamislive količine i preciznosti tekstova. I danas postoje jogiji koji su praktično nepismeni po mjerilima zapadne civilizacije, dok u stvarnosti znaju svete tekstove napamet i mogu ih bolje izgovarati i obrazlagati nego na klasičan način obrazovani znanstvenici koji zapravo ni ne znaju suštinu i poruke Veda.
Indijska država u staro doba bila je kraljevina, a kralj je po kastinskom sustavu pripadao redu kšatrija. Osim kšatrija (vladajudeg staleža i vojske), bili su vaišje (trgovci i zemljoradnici), šudre (najniži sloj stanovništva) i brahmane (svećenstvo i intelektualni sloj). Prosperitet države bio je vezan uz skromnost brahmana i poniznost vladara, odnosno orijentiranost ka služenju naroda. Degradacija brahmanskog sloja i materijalna pohlepa te megalomanija vladara vodile su propasti država i duhovnoj degradaciji cijeloga društva. To su sve poznate činjenice koje su potanko iznesene u svetim spisima kroz detaljne opise i alegorijske priče. Treba istaknuti da u najranije doba svjetske povijesti nije bilo religija u današnjem smislu. Situacija je bila slična tradicionalnoj Indiji gdje se manje obrazovano stanovništvo moli polubogovima za materijalno obilje, dok duhovno napredniji imaju za cilj duhovni napredak, spoznaju jastva i Vrhovnoga Gospodara, a sve njihove aktivnosti usmjerene su ka tom cilju, materijalno im je samo nužno sredstvo, bez obilja i sklonosti osjetilnog uživanja.
U najranije doba sve intelektualne duhovne radnje poticale su od brahmana. Može se reći da je taj utjecaj svećeničkog i intelektualnog staleža kroz razne religijske skupine ostao do danas. Njihova je degradacija i degradacija društva kao cjeline uz male iznimke, kao što se i njihova istinska duhovna uzvišenost direktno odražava na prosperitet društva. Ta razdoblja u povijesti nazivaju se i zlatnim dobima kojih, nažalost, nije bilo puno, ali su ostavila traga na svjetsku kulturnu baštinu, a često i na opći napredak.
Suvremena povijest ne govori na ovaj način, skriva činjenice, fabricira događaje i podatke prema potrebi ili, točnije rečeno, na taj se način programiraju u željenom smjeru budući naraštaji za lakše manipuliranje. Očit je primjer Darwinova teorije evolucije koja počiva na konstrukciji s debelim rupama u evolucijskom lancu te niz nelogičnosti, ali usprkos protuargumentima zasnovanim na relevantnim arheološkim podacima i dalje je u školi općeprihvaćena. U školskom se sustavu prihvaća Darwinova teorija koja se direktno suprotstavlja kršćanskom nauku postanka svijeta. Kršćanstvo govori da je čovjeka stvorio Bog, dok Darwinova teorija govori o evoluciji od najprimitivnijih vrsta života ka razvijenijim vrstama i na kraju lanca je čovjek. Znanstvenici su kao po diktatu prihvatili evoluciju u teoriji kao dogmu, a od kršćanstva tumačenje povijesti, naročito kratki vremenski interval počevši sa starim Egiptom za koji kažu da je početak civilizacije. Povijest Indije, Kine i Amerike kao da nije ni postojala. I pored uvjerljivih arheoloških dokaza, te se činjenice prešućuju ili skrivaju. Ne može se reći drugo nego da je i povijest pisana po diktatu određenih krugova kojima je cijelo vrijeme cilj držati svijet u neznanju i strahu što im, nažalost, danas i uspijeva. Može se zaključiti: ne da je čovjek nastao od majmuna, nego oni kroz cijelu pisanu povijest od čovjeka prave majmuna, na dobrom su putu da to i ostvare.
Društva u kojima je čovjek egzistirao u davna vremena bila su uređena na humaniji način nego danas. Civilizacije su postojale i umirale, nestajale u međusobnim ratovima i stvarale su se nove. U starim tekstova uglavnom se govori o uređenim kraljevstvima u kojima je kralj bio odgovoran za stanovništvo. Po kastinskom sustavu u Indiji, kralj je pripadao redu kšatrija, a savjete je primao od intelektualno dominirajućeg sloja brahmana, koji su bili i inteligencija i svećenstvo. Povijest bilježi i uspone i padove takvog načina vladanja kao i danas. Ako su brahmane postajali pohlepni za materijalnim, to se odražavalo i na društvo. Poslanje im je da budu primjer odricanja i strogosti s visokim duhovnim standardima, no dešavale su se masovne degradacije. Oko 5 st. p.n.e. pojavio se i Buda kao produkt vremena i degradacije u društvu, tako da je svojim strogostima i učenjem pozitivno djelovao na oporavak društva za određeno vrijeme dok svećenstvo nije opet krenulo za svojim materijalnim interesima, a kraljevi putem osjetilnog uživanja i eksploatacije svojih podređenih.
Države u pradavno doba nisu imale tako poguban utjecaj na obitelj kao osnovu društva. Obitelj se do unatrag stotinjak godina uspjela sačuvati, no tada je utjecaj razvoja kapitalizma učinio sve da je razbije i negira u korijenu. Tu država gubi svoju funkciju i postaje čisto sredstvo kapitala, neki je nazivaju i korporativna država.
O državi se može govoriti i kroz tehnike upravljanja koje polaze od pretpostavke; radi li se o monarhiji, republici ili raznim socijalističko-komunističkim (samo u nazivu) modelima. Uglavnom su to sve varijacije jednog modela, jer dok je novac osnova na kojoj počiva kompletna struktura države, uvijek su prisutne manipulacije i eksploatacija odabranih nad većinom koja je nezaštićena. Da bi se izbjegle revolucije, vladari su se dosjetili da ideju demokracije narodu pruže kao privid slobode. Tako se i „demokracija“ kroz stoljeća usavršavala do najnovijeg trenda globalizacije, gdje bi se sve pomiješalo u jednom velikom loncu, ali oni koji miješaju opet su sa strane (prije su to bili kraljevi) danas su „demokratski“ izabrani predstavnici, ali, naravno, opet uglavnom iz istih stoljećima pozicioniranih familija.
Država kao „uređena“ tvorevina služi za kontrolu stanovništva. Zemaljska je kugla kao jedna kultura u velikom laboratoriju. Sami procesi u tom laboratoriju predstavljaju povijest na zemaljskoj kugli. Povijest je priča o prolivenoj krvi, ratovima, ogromnim razaranjima. Kao da smo programirani da to stalno ponavljamo, kao da je to nečiji viši cilj. Država se održava i kontrolira materijalno putem ekonomije, novca, a duhovno putem religija koje su rascjepkane, hijerarhijski uređene da se lakše kontroliraju. Globalizacija je današnja potreba da se sve stavi pod kontrolu. Ranije zbog nerazvijenosti tehničkih snaga to nije bilo potrebno, danas je to već sofisticirano.
Tomislav Prašević, “Duhovnost i ekonomija”
