Cilj nam je teoretski objasniti sam pojam države te njenu ulogu u današnji uvjetima. Kroz kratak prikaz razvoja države pokušat ćemo vidjeti koje je najprihvatljivije uređenje za dobrobit većine građana. Polazit ćemo bez puno teoretiziranja od postavki duhovnosti i humanizma jer očito je da sam razvoj države ide na štetu njenih građana. Država bi trebala biti nositelj zaštite prava, no ona se pretvara u represivni aparat „demokratski“ izabrane manjine nad većinom stanovništva koja ih je delegirala da odlučuju o njihovoj sudbini.
Niz je razloga za takvu ocjenu; to su ponajprije politički postupci preko kojih se ostvaruje moć iz koje proizlazi dominacija te ekonomski ciljevi (eksploatacija).
Piše: Tomislav Prašević
„Dužnost vlade nije da udijeli sreću, već da ljudima dade priliku da sami do nje dođu.“ W.E.Channing
U potpunosti je zlouporabljena potreba da država bude servis za rješavanje životnih potreba građana. Naprotiv, ona je postala subjekt preko kojega se manipulira i iskorištava građanstvo na bezbroj načina počevši od ekonomskog, koji se da izraziti kroz nekakve, opet nametnute vrijednosti, do duhovnog iscrpljivanja namećući krive i izmišljene vrijednosti radi lakšeg vladanja putem nametanja straha i neznanja.
Država kao pojam pojavljuje se od najranijih dana povijesti čovječanstva, što potvrđuju vedski tekstovi koji se u istraživanjima zaobilaze kao da ih nema, polazeći od maksime, „O čemu se ne govori, to i ne postoji“. Tako vedski tekstovi govore da je prvobitna država bila jedinstvena i da je obuhvaćala cijelu zemaljsku kuglu. Vremenom je došlo do degradacije vrijednosti pa su nastajale i države. Pisani tragovi Veda pojavljuju se prije 5000 godina. Treba istaknuti da se predaja ranije prenosila učeničkim naslijeđem, s učitelja na učenika, tako da se ne može sa sigurnošću govoriti o vremenskim relacijama čak ni kod pisanih tragova. Znanje su prenosili rišiji (mudraci) koji su imali moći fotografskog pamćenja za danas nezamislive količine i preciznosti tekstova. I danas postoje jogiji koji su praktično nepismeni po mjerilima zapadne civilizacije, dok u stvarnosti znaju svete tekstove napamet i mogu ih bolje izgovarati i obrazlagati nego na klasičan način obrazovani znanstvenici koji zapravo ni ne znaju suštinu i poruke Veda.
Indijska država u staro doba bila je kraljevina, a kralj je po kastinskom sustavu pripadao redu kšatrija. Osim kšatrija (vladajudeg staleža i vojske), bili su vaišje (trgovci i zemljoradnici), šudre (najniži sloj stanovništva) i brahmane (svećenstvo i intelektualni sloj). Prosperitet države bio je vezan uz skromnost brahmana i poniznost vladara, odnosno orijentiranost ka služenju naroda. Degradacija brahmanskog sloja i materijalna pohlepa te megalomanija vladara vodile su propasti država i duhovnoj degradaciji cijeloga društva. To su sve poznate činjenice koje su potanko iznesene u svetim spisima kroz detaljne opise i alegorijske priče. Treba istaknuti da u najranije doba svjetske povijesti nije bilo religija u današnjem smislu. Situacija je bila slična tradicionalnoj Indiji gdje se manje obrazovano stanovništvo moli polubogovima za materijalno obilje, dok duhovno napredniji imaju za cilj duhovni napredak, spoznaju jastva i Vrhovnoga Gospodara, a sve njihove aktivnosti usmjerene su ka tom cilju, materijalno im je samo nužno sredstvo, bez obilja i sklonosti osjetilnog uživanja.
U najranije doba sve intelektualne duhovne radnje poticale su od brahmana. Može se reći da je taj utjecaj svećeničkog i intelektualnog staleža kroz razne religijske skupine ostao do danas. Njihova je degradacija i degradacija društva kao cjeline uz male iznimke, kao što se i njihova istinska duhovna uzvišenost direktno odražava na prosperitet društva. Ta razdoblja u povijesti nazivaju se i zlatnim dobima kojih, nažalost, nije bilo puno, ali su ostavila traga na svjetsku kulturnu baštinu, a često i na opći napredak.
Suvremena povijest ne govori na ovaj način, skriva činjenice, fabricira događaje i podatke prema potrebi ili, točnije rečeno, na taj se način programiraju u željenom smjeru budući naraštaji za lakše manipuliranje. Očit je primjer Darwinova teorije evolucije koja počiva na konstrukciji s debelim rupama u evolucijskom lancu te niz nelogičnosti, ali usprkos protuargumentima zasnovanim na relevantnim arheološkim podacima i dalje je u školi općeprihvaćena. U školskom se sustavu prihvaća Darwinova teorija koja se direktno suprotstavlja kršćanskom nauku postanka svijeta. Kršćanstvo govori da je čovjeka stvorio Bog, dok Darwinova teorija govori o evoluciji od najprimitivnijih vrsta života ka razvijenijim vrstama i na kraju lanca je čovjek. Znanstvenici su kao po diktatu prihvatili evoluciju u teoriji kao dogmu, a od kršćanstva tumačenje povijesti, naročito kratki vremenski interval počevši sa starim Egiptom za koji kažu da je početak civilizacije. Povijest Indije, Kine i Amerike kao da nije ni postojala. I pored uvjerljivih arheoloških dokaza, te se činjenice prešućuju ili skrivaju. Ne može se reći drugo nego da je i povijest pisana po diktatu određenih krugova kojima je cijelo vrijeme cilj držati svijet u neznanju i strahu što im, nažalost, danas i uspijeva. Može se zaključiti: ne da je čovjek nastao od majmuna, nego oni kroz cijelu pisanu povijest od čovjeka prave majmuna, na dobrom su putu da to i ostvare.
