Buddha je rekao da je patnja pokretač čovjeka. Međutim, razmislimo li malo pažljivije, vidjet ćemo da patnja nije nužan aspekt ljudske egzistencije.
Većina zapadnjaka je iznenađena dubokim razumijevanjem ljudske patnje kakvo pruža istočnjačka misao, kao i njenom sposobnošću da potakne traganje za odgovorom na najdubljoj duhovnoj razini. U vezi s tim postoji jedna priča koja opisuje život Bude…
Prilikom njegovog rođenja prorečeno je da će dijete postati ili veliki svetac ili moćni kralj. Njegov otac, želeći imati dostojnog prijestolonasljednika, uredio je za njegov odgoj vrlo luksuznu palaču skrivenu u planinama Himalaya, kako bi ga zaštitio od dodira sa stvarnim svijetom. Međutim, jednog je dana Buddha napustio palaču i pošao prema najbližem velikom gradu. Na putu se susreo s patnjom i to ga je nagnalo da odgovor potraži na duhovnoj razini.
Prvo je ugledao čovjeka koji je patio od bolesti, zatim iscrpljenog starca, potom čovjeka koji je umirao izmučen bolovima, te napokon ženu u porođajnim mukama. Drugim riječima, vidio je bolest, starost, smrt i rođenje, ono o čemu nikad nije razmišljao u svom idiličnom, zlatnom kavezu. Uvidio je da su to najveći problemi ljudske egzistencije i odlučio napustiti materijalni život stupajući na stazu vječnosti.
Možda to nije lako shvatiti u svakodnevnom životu, ali ti su problemi, zapravo, stanice kroz koje vlak našeg života mora proći. Što god da učinimo na materijalnom planu, ne možemo ih zaobići. Ne dajući rješenje, materijalni napredak je poput bezumne pomoći koju neupućena osoba pruža bolesniku. Zamislite da uđete u sobu u kojoj leži čovjek na smrt bolestan od raka, a vi mu pokušate pomoći pomičući njegov krevet do prozora.
Da bi se pristupilo rješavanju problema neophodno je imati znanje. Onaj tko želi pomoći osobi povrijeđenoj u prometnoj nesreći mora, da je ne bi usmrtio, poznavati prvu pomoć. Polazna točka znanja je razumijevanje tko smo mi. Samo zahvaljujući masovnoj materijalističkoj propagandi, naučeni smo misliti da smo mi ovo fizičko tijelo i da se naše potrebe mogu zadovoljiti ugađajući mu.
U Bhagavad-giti je rečeno da mi ne umiremo sa smrću tijela, jer mi nismo ovo tijelo već životna sila unutar njega. Život nije proizvod kemikalija. Možemo kombinirati čitavo mnoštvo mrtvih čestica da bi sastavili komplicirani stroj, međutim on nikada neće manifestirati simptome života i svijesti. Njegovanjem duhovnog znanja i načina života, moguće je dostići razinu postojanja na kojoj materijalna patnja nema nikakvog utjecaja.
Bijeg od stvarnosti?
Neki će reći da je to zatvaranje očiju i bijeg od stvarnosti, ali zatvarajući oči pred spiritualnom dimenzijom, pravi “bjegunci” su, ustvari, materijalisti. Oni koji razumiju spiritualnu dimenziju i koji su oslobođeni neznanja znaju kako treba postupiti, budući da je neznanje uzrok patnji. Razumijevajući svoj pravi identitet i živeći s njime u skladu sa zakonima prirode, možemo voditi duhovno obogaćeni život. To nije samo mašta, već opipljiva činjenica.
Želio bih ilustrirati tvrdnju da je neznanje uzrok patnje i da buđenje iz tog stanja donosi oslobođenje. Zamislite da se nalazile na cesti, u Indiji. Spušta se mrak.
Najednom, ugledate zmiju. Prestrašite se, počnete se znojiti, misliti o neumitnoj smrti, ne usuđujete se učiniti niti jedan pokret. Zatim, kad svane jutro, shvatite da je vaša “zmija” bila samo jedna grana.
Slično tome, ljudi su nerazumni kad poistovjećuju svoje vječno biće s prolaznim, materijalnim tijelom, zbog čega su uvijek iznova žrtve fizičke patnje. Transcendirajući svoje neznanje, zreo se čovjek odnosi prema neizbježnim patnjama materijalne egzistencije poput odraslog djeteta kojemu se više ne čini da se ruši čitav svijet kad mačka napadne njegovog dragog krpenog psića.
Međutim, postoji i druga dimenzija na kojoj netko tko već njeguje vječni, duhovni život “odživi” ovaj materijalni život jednom zauvijek. Ljudski oblik života je jedinstvena prilika za samospoznaju.
Tijelo je poput čamca, upute drevnog znanja su kao povoljni vjetrovi, a osoba koja je već dostigla razinu duhovnog života nalikuje kormilaru. Koristeći sve prilike koje život pruža, takva osoba može prijeći ocean rađanja i umiranja i vratiti se vječnoj, duhovnoj atmosferi.
Sacinandana Swami
