Znanje o osobenoj duši (atmi) i Nad-duši (paramatmi) već u ovom životu oslobađa čovjeka materijalne vezanosti. Ova je teorija objašnjavana kroz povijest na puno načina. Uglavnom je iskrivljavana, modificirana ili čak negirana u znanstvenim krugovima kao nedokaziva, jer se ne uklapa u materijalističke klišeje.
Slijeđenje uputa duhovnog učitelja
Prilikom susreta s četvoricom Kumara, u drevnom vedskom spisu Srimad Bhagavatamu, Prithu Maharadža u Šrimad-Bhagavatamu (4.22.26) kaže: „Nakon što se utemelji u svojoj privrženosti Svevišnjoj Božanskoj Osobi milošću duhovnog učitelja i buđenjem znanja i odvojenosti, živo biće, koje se nalazi u srcu tijela i koje je prekriveno s pet elemenata, sagorijeva svoju materijalnu okolinu baš kao vatra koja izlazeći iz drveta sagorijeva samo drvo.“
U komentaru stiha Šrila Prabhupada kaže: „Rečeno je da jivatma, osobna duša, i Paramatma žive zajedno u srcu. Vedski stih izjavljuje, hrdi hy ayam atma: duša i Nad-duša žive u srcu. Osobna se duša oslobađa kada izađe iz materijalnog srca ili pročisti srce da bi ga produhovila. Primjer koji je ovdje naveden veoma je prikladan: yonim ivotthito ‘gnih. Agni, vatra, izlazi iz drveta i potpuno ga uništava. Slično tome, kada poveća svoju privrženost Svevišnjoj Božanskoj Osobi, živo je biće nalik vatri. Plamteća vatra može se opaziti po svojoj toplini i svjetlosti; slično tome, kada u srcu postane prosvijetljeno potpunim duhovnim znanjem i odvojenošću od materijalnog svijeta, živo biće sagorijeva sve materijalne prekrivače načinjene od pet vrsta materijalnih vezanosti, naime neznanja, lažnog egoizma, vezanosti za materijalni svijet, zavisti i obuzetosti materijalnom svjesnošću.
Zbog toga se riječ pancatmakam, spomenuta u ovom stihu, odnosi bilo na pet elemenata, bilo na pet prekrivača materijalne zagađenosti. Kada sve njih sagori u pepeo plamteća vatra znanja i odvojenosti, osoba se postojano utemeljuje u predanom služenju Svevišnje Božanske Osobe. Sve dok ne uzme utočište vjerodostojna duhovnog učitelja i poveća svoju privrženost Bogu slijedeći upute duhovnog učitelja, pet prekrivača živog bića ne može biti odstranjeno s materijalnog srca. Živo se biće nalazi u srcu i odvesti ga iz srca znači osloboditi ga. To je proces. Osoba mora uzeti utočište vjerodostojna duhovnog učitelja i slijeđenjem njegovih uputa povećati svoje znanje o predanom služenju, postati odvojena od materijalnog svijeta i tako se osloboditi. Stoga napredan bhakta ne živi u materijalnom tijelu, već u svome duhovnom tijelu, kao što suh kokos živi odvojeno od ljuske kokosa, iako se nalazi unutar nje.
Produhovljeno tijelo
Ne smijemo se ni u jednom trenutku poistovjećivati s tijelom, moramo u svakom trenutku biti svjesni Božanske prirode naše duše (atme). To se govori i u Šrimad Bhagavatamu (7.7.20): „Riječ atma odnosi se na Svevišnjega Gospodina ili živo biće. Oboje su duhovni i nikada ne podliježu rađanju i umiranju, propadanju i materijalnoj zagađenosti. Osobna su bića, poznavatelji vanjskog tijela te temelj i utočište svega. Ne podliježu materijalnim promjenama, samoobasjani su, uzrok su svih uzroka i sveprožimajući. Nemaju nikakve veze s materijalnim tijelom i zato nikada nisu prekriveni. S tim transcendentalnim odlikama, učena osoba mora odbaciti iluzorno shvaćanje života u kojem misli: ,Ja sam ovo tijelo i sve što je povezano s ovim tijelom moje je.’“
Bez utočišta duhovne duše, materijalno tijelo ne može postojati. Grčki filozof Demokrit (460.-370. p.n.e.) kaže: „Čovjek treba više brinuti za dušu nego za tijelo.“ Meher Baba, rođen u zoroastrijanskoj obitelji, koji je kasnije je imao učitelje sufije i indijske jogije, u svojoj knjizi Bog govori kaže: „Sve su duše (atme) bile, jesu i bit će u Najvišem Jastvu (Paramatmi). Duše (atme) su sve Jedno. Sve su duše beskonačne i vječne. One su bez oblika. Sve su duše Jedno; ne postoji razlika među dušama, niti u njihovom bivstvovanju i postojanju kao duša. Postoji razlika u svjesnosti duša; postoji razlika u nivoima svijesti duša; postoji razlika u iskustvu duša i, prema tome, postoji razlika u stanjima u kojima se duše nalaze. Ako su, dakle, sve duše u Najvišem Jastvu i sve su Jedno, zašto onda postoji razlika u svijesti, nivoima, iskustvima i stanjima svijesti? Ta razlika postoji zato što duše imaju razine i različite impresije (samskare). …kada je duša svjesna svoga materijalnog tijela, tada se poistovjećuje s materijalnim tijelom. To znači da beskonačna, vječna duša, koja je bez oblika, spoznaje da je ograničena, smrtna i sadržana u obliku. Impresije (sanskare) su uzrok ovog neznanja. U početku, duša koja je vječno u najvišem Jastvu, preko impresija prvo stječe neznanje, a ne Znanje. Kada u skladu s određenim impresijama poprimi određen oblik (tijelo, sharir), duša osjeća i doživljava da je ona taj određeni oblik. Samo zbog impresija, duša koja nema oblik, ta bezgranična Duša doživljava da je stvarno to suptilno ili materijalno tijelo.“
Duša je princip ljudskog bića
Duša je u kršćanstvu, takoreći, neodvojiva od tijela, s njim je uvijek u vezi. Smrt je samo privremeno razdvajanje do ponovnog spajanja prilikom uskrsnuća. Za dušu kršćanski teolog Rahner kaže: „Duša je princip ljudskog bića, a ne nešto što bi samostalno za sebe postojalo, što bi samo naknadno i slučajno ušlo u jedinstvo s materijom. Duša s drugim principom (materijalnim) sačinjava cjelovitog čovjeka koji ima fizikalnu prostornost i vremenitost te bivstvuje u supstancijalnom jedinstvu tako da svaka empirijska vlastitost koju na čovjeku doživljavamo nosi u sebi vlastitog cijelog čovjeka. Katekizam (KKC 336) kaže: „Crkva uči da Bog svaku duhovnu dušu neposredno stvara, da dušu ne ,proizvode’ roditelji i da je duša besmrtna. Ona ne propada kad se tijelo odvaja smrću i ponovno će se ujediniti s tijelom u konačnom uskrsnuću.“
Duša kao pojam obrađivan je i u ezoterijskim krugovima krajem 19. i početkom 20. stoljeća. Tako jedan od istaknutih predstavnika i osnivač škole koju je nazvao antropozofija, Rudolf Steiner, u svojoj knjizi Teozofija kaže: „Fizičko tijelo svoj oblik dobiva zakonima naslijeđa. Ovo tijelo postaje nositeljem duha koji ponavlja prijašnji život u novom obliku. Između tog dvoga stoji duša koja vodi u sebi zaokružen vlastiti život. Služe joj sklonosti i nesklonosti, njene želje i požude; u svoju službu stavlja mišljenje. Ona kao duša osjeta prima utiske iz vanjskog svijeta; prinosi ih duhu kako bi on iz toga crpio plodove za trajanje. Ima ulogu posrednika. Tijelo joj oblikuje utiske; ona ih obrađuje u osjete, čuva ih u pamćenju kao predodžbe i predaje ih duhu da bi ih on nosio kroz trajanje. Duša je zapravo ono po čemu čovjek pripada svom zemaljskom životnom toku. Svojim tijelom pripada fizičkoj ljudskoj vrsti. Svojim duhom živi u višem svijetu. Duša privremeno povezuje oba svijeta.“
Nadalje, kaže: „Ljudski duh raste na temelju prerađenih doživljaja. Duh ne skuplja doživljaje nego sposobnosti koje je čovjek dobio kroz njih (plodove). Na osnovi toga duh raste, dok se fizičko tijelo zaustavlja u rastu, do novog rođenja. Životno je tijelo ponavljanje svojih predaka, pojavljuje se u obliku koje nasljeđuje. Vječnome se duhu upisuju plodovi prolazećeg života (sposobnosti). Ljudski duh ponavljajući samog sebe u jednom životu dolazi s plodovima svojih prošlih doživljaja iz prijašnjih životnih tokova. Tijelo je podvrgnuto zakonima naslijeđa; duša je podvrgnuta sudbini koju je sama stvorila (karmi). Duh podliježe zakonu ponovnog utjelovljenja.
Duh je neprolazan. Tjelesnosti vladaju od rođenja do smrti prema zakonima fizičkog tijela. Duševni život koji podliježe sudbini (karmi) povezuje oboje za vrijeme zemaljskog života. Duša svoje sklonosti može prenijeti i na niže, fizičke sfere, i na više, duhovne, što ovisi o njezinoj razvijenosti. Svoj smjer treba zadobivati iz duha. Spoznaja treba biti određena duhom vječne istine, a njegovo djelovanje vječnom dobrotom. Nakon smrti duša je vezana uz duh i živi u duševnoj okolini, i na nju mogu djelovati samo snage iz tog svijeta.
Život u skladu s frekvencijama
Sklonosti iz osjetilnog (fizičkog) svijeta najčešće je vraćaju nazad, a ne ka duhovnom, jer nisu zadovoljene sve požude i želje itd. povezane sa životom koji je napustila. U duši živi užitak, a i žudnja za njim. Za zadovoljavanje požude potreban je odgovarajući tjelesni organ. Nakon smrti duša ne gubi odmah tu požudu, no sada nema tjelesni organ kao sredstvo zadovoljenja požude. Duša u duhovnom svijetu trebala bi se simptomima pročistiti (neke religije to zovu čistilište). Za vrijeme fizičkog života dolazi do zadovoljenja, što je prekriveno iluzijom.
Uništenje žudnje jedino je sredstvo sprječavanja patnje koja nužno proizlazi iz nje. Nakon smrti u pročišćavajućoj vatri ta se bol potpuno razotkriva. Što su duše dulje izložene žaru požude za fizičkog života, potrebno im je duže i da se pročiste. Nakon što je pregorjela sve zemaljsko, duša se vraća svom elementu. Ovisno o preduvjetima stvaranim u fizičkom životu, duša će kraće, odnosno duže pripadati pojedinoj regiji. Gdje osjeća srodnost, ostaje sve dok se srodnost ne izgubi.“ Duševni svijet dijeli se na regije od žara i požude do duševnog života kojem duša ide ovisno o napretku, odnosno svjesnosti. Materijalističkim rječnikom druge se dimenzije mogu opisati kao više frekvencije, koje obiluju drugačijim pojavama u kojima ovi materijalistički zakoni ne važe. Da bismo to shvatili, moramo se osloboditi straha koji je karakterističan za niže frekvencije. Drugim riječima, čovjek bi s nižom razinom znanja sagorio kao žarulja prikopčana na jači napon.
Tomislav Prašević, iz knjige “Tijelo – kavez za dušu”
