Ovo učenje nije nikad zaboravljeno, uvijek je postojalo u tajnim krugovima, a knjige i danas postoje u vatikanskim knjižnicama, što su mogli koristiti odabrani. Iz tog se razloga to znanje nazivalo i tajno znanje. Moralo je takvo i biti jer kazne su bile krajnje oštre i za pojedince koji su ga poznavali, a i za njihove sljedbenike. Krajem devetnaestog i početkom dvadesetog stoljeća u ezoterijskim krugovima, u njihovim Osnovama tajne znanosti, potanko je opisana razlika između fizičkog, astralnog i mentalnog tijela. Ova podjela vuče indirektne korijene iz tibetanskog budizma, koji također svoje učenje crpi iz Veda, te iz svojih eksperimentalnih istraživanja kroz razne meditacije.
Egipćani su veliku pažnju posvećivali učenju i praksi drugih dimenzija postojanja. Nažalost, znanje je posjedovalo samo visoko svećenstvo koje ga je i zlorabilo, što je ukupno djelovalo i na samu propast egipatske države. Ostali su očuvani detaljni opisi inicijacija, dizanja svijesti na više razine. Za jednu od tih svrha služile su i piramide, gdje je u samom središtu vršen obred prosvjetljenja, za napredne i odabrane. To je mjesto korišteno i za prevođenje duša faraona na viša odredišta uz kontrolu iskusnih duhovnih vodiča. Nakon tih obreda tijelo nije ostavljano u samim piramidama, već je prenošeno u skrivene grobnice, koje su i pronađene. Piramide su imale višestruku praktičnu primjenu. Nisu bile grobnice, kao što je do sada sugerirano da bi se skrilo vrlo visoko duhovno i tehničko znanje koje je tada postojalo, a ni danas nije razjašnjeno.
U kasnijim razdobljima također o tijelu kao sredstvu govore antički filozofi. Tako u prvom stoljeću nove ere L.A. Seneka, poput Filolaja i Platona, za tijelo kaže da je „teret i kazna za dušu“. Nadalje, kaže da je duša „sveta i vječna“, a tijelo je samo njena „tamnica“ i „okov“ (Ad Helvian, XI 7).
“U tijelu je podrijetlo svega zla, a život je borba s njim. Tijelo je za dušu samo gostinski stan, koji se s vremenom i u pravo vrijeme treba ostaviti.” (Ep. 65, 21, 120,14).
“Kao što je boravak u majčinoj utrobi samo priprema za život izvan nje, tako je cijeli zemaljski život samo priprema za život poslije smrti. Treba biti što sličniji Bogu. Dan smrti jest dan rođenja vječnosti i dan Velikoga suda, koji će nad svakim izreći presudu.” (Ep. 102, 22 – 26).
Senekine su misli slične i ranoj kršćanskoj etici, tako da ga je sv. Jeronim smatrao kršćaninom. Govorilo se da je Seneka bio tajni kršćanin, pa se objavila i prepiska između njega i sv. Pavla, što se kasnije ispostavilo kao falsifikat. Kasnije je kršćanska teorija odustala od ovih teorija i veću važnost daje tijelu za koje se misli da će uskrsnuti. Katekizam Katoličke crkve tumači da vjera u uskrsnuće tijela znači uskrsnuće osobe, čitavog čovjeka koji je sastavljen od duhovne i tjelesne komponente. Kristovo je uskrsnuće model našeg uskrsnuća.
Nadalje, navodeći učenje IV. lateranskog koncila, Katekizam kaže: „Tako će isto u njemu (Kristu, op.ur.) svi uskrsnuti sa svojim vlastitim tijelima koja sad imaju, samo će to tijelo biti preobraženo u slavno tijelo, u tijelo duhovno (I Kor 15. 44).“
O uskrslom tijelu sv. Pavao kaže: „Ali reći će netko: Kako uskrsavaju mrtvi? I s kakvim će tijelom doći? Bezumniče! Što siješ, ne oživljuje, ako ne umre… Tako i uskrsnuće mrtvih: sije se u raspadljivosti, uskrsava u neraspadljivosti; sije se u sramoti, uskrsava u slavi; sije se u slabosti, uskrsava u snazi; sije se tijelo naravno, uskrsava tijelo duhovno.“ (1. Kor 15, 35-44)
Ovdje se neosporno govori o uskrsnuću samo duhovnog tijela. Očito zaobilaženje i svojevoljno tumačenje. Ovo je bitno jer je na dogmi o uskrsnuću fizičkog tijela izgrađena cijela filozofija materijalizma, kojega se kršćanska religija nije odrekla već ga je izmislila i kanonizirala. Postoji priča o Mojsiju kada je primio od Boga dvije kamene ploče na kojima je napisano Deset Božjih zapovjedi koje naglašavaju odanost Jahvi, dok zabranjuju druge bogove, obožavanje likova i uzimanje Božjeg svetog imena na nedostojan način. Bog je preko posrednika Mojsija stvorio savez s Izraelcima. Za Mojsijeva izbivanja na Svetoj Gori, Izraelci su zatražili od Arona da im načini idole (kumire) kojima bi se klanjali. Nakon toga, on skupi od njih zlatninu i napravi zlatno tele koje postavi kao žrtvenik. Nakon povratka, sve je to razbjesnjelo Mojsija tako da je razbio i zlatno tele i kamene ploče, te ponovno išao Gospodinu na Sinaj moleći Ga da im oprosti. Od Boga dobiva nove ploče koje je pohranio u Kovčeg zavjetni uz obećanje Izraelaca da će se klanjati Gospodinu, a ne zlatnom teletu.
Priča govori o sklonosti ka materijalnome; zapisano je, o tome se i propovijeda, ali je praksa suprotna, sve je posvećeno materijalnome, kome se i klanjaju i vjernici i oni koji im propovijedaju. Nitko ne uči ni iz svetih spisa, ni iz iskustava, patnje i samouništenja. Vjera u Gospodina samo je paravan, što se vidi i iz postupaka visokog svećenstva, koje je okrenuto više politici i materijalnim dobrima nego duhovnoj misiji. Ništa ne bi bilo čudno da nisu postojali jasni temelji u teoriji koju su vrlo dobro poznavali u ranim kršćanskim zajednicama, a osobito u esenskoj zajednici. Iz nje potječu kršćanski osnivači i sveci kao sv. Pavao koji joj se priključio, ali je morao i pobjeći u Rim zbog iskrivljavanja izvornog Zakona. Iz te zajednice potječu i apostoli te sv. Stjepan i niz drugih.
Učenje nije nikad zaboravljeno, uvijek je postojalo u tajnim krugovima, a knjige i danas postoje u vatikanskim knjižnicama, što su mogli koristiti odabrani. Iz tog se razloga to znanje nazivalo i tajno znanje. Moralo je takvo i biti jer kazne su bile krajnje oštre i za pojedince koji su ga poznavali, a i za njihove sljedbenike. Krajem devetnaestog i početkom dvadesetog stoljeća u ezoterijskim krugovima, u njihovim Osnovama tajne znanosti, potanko je opisana razlika između fizičkog, astralnog i mentalnog tijela. Ova podjela vuče indirektne korijene iz tibetanskog budizma, koji također svoje učenje crpi iz Veda, te iz svojih eksperimentalnih istraživanja kroz razne meditacije. Razlike s vedskim učenjem postoje, ali korijen je vidljiv, on se niti ne skriva.
Etersko tijelo, za koje se kaže da prožima fizičko tijelo, treba smatrati njegovim arhitektom. Ono prožima cjelokupno fizičko tijelo u cilju očuvanja njegova oblika koje ne mogu očuvati mineralne tvari i snage koje se u njemu nalaze. Etersko tijelo nema moć prožeti svjetlom svijesti, sâmo je u stanju trajnog sna. Ono u fizičkom tijelu održava samo neku vrstu biljnog života. Budno etersko tijelo prožeto je svjetlom astralnog života. Fizičko tijelo od raspadanja na okupu drži etersko tijelo, a ono tone u besvijest ako ga svjetlom ne prožima astralno tijelo. Ono što je za fizičko tijelo smrt, za etersko san, to je za astralno tijelo zaborav. Može se reći da je eterskom tijelu svojstven život, astralnom svijest, a ljudskome „Ja“ (egu) sjećanje.
O astralnom tijelu može se govoriti kao o tijelu duše, ako je duša s njim sjedinjena, kao o duši osjeta i duši razuma, kojima je svojstveno da ono što primaju osjetilnim opažanjem pohranjuju u sjećanje.
Treći je član duše unutarnje znanje o sebi, dok od astralnog tijela dobiva znanje o vanjskom svijetu. Može se zvati i duša svijesti.
Iz navedenog proizlazi da je duša tročlana: duša osjeta, duša razuma i duša svijesti. Tako je i tijelo tročlano: fizičko tijelo, etersko tijelo i astralno tijelo. Ono što poput kapi prodire u dušu svijesti, to tajna znanost naziva duhom. To je najviši stupanj ljudskog bića koji se spoznaje radom na sebi (na „Ja“). Ako se duh spozna i on sam proširi na astralno tijelo (odozgo prema dolje), dolazi do preobražaja. U istočnom znanju to se zove manas. Radom na sebi ta se klica sve više razvija, što se događa i s eterskim tijelom.
Radom na svome „Ja“ (egu) čovjek mijenja svoje odlike i svjesnost (vedskim rječnikom, gune), tako da mijenja i duševna svojstva (samoga sebe). Drugi dio duha naziva se „životni duh“ (budhi), a treći dio „duhovni čovjek“ (atma).
Prilikom sanjanja astralno se tijelo odvaja od fizičkog i eterskog, pri čemu ova dva ostaju povezana. Sa smrću svi se odvajaju. Fizičko je tijelo prepušteno vlastitim snagama, koje bez kontrole postaje leš koji se mora raspasti. Nakon nekog vremena (nije kod svih isto) astralno se tijelo odvaja od svog eterskog tijela, te ide svojim putem. Ako čovjek za života preoptereti neki dio svog organizma, pa on utrne, na tom ga dijelu napušta etersko tijelo. Kod straha, smrtne opasnosti, etersko tijelo također napušta fizičko tijelo, zato ne postoji ni bol.
Vezano za tijela, postoje dvije vrste želja: one koje potječu od triju tijela, a koje raspadom tih tijela nestaju, i one koje potječu iz duhovne prirode. Trenutak odbacivanja trećeg leša (astralnog) određuje trajanje vremena čišćenja, a ono iznosi približno trećinu vremena koje je proteklo od rođenja do smrti (kod uobičajenih slučajeva). Nakon pročišćenja za „Ja“ se uspostavlja potpuno novo stanje svijesti. U najvećem broju slučajeva oštećenja astralnog tijela ne izaziva bolest u ovom životu, u kojem je došlo do oštećenja nego tek u jednom od sljedećih. Užici, požude i strasti itd. nemaju sjedište u fizičkom nego u astralnom tijelu.
Ovdje je dan sažet prikaz ezoterijskog učenja o tijelima koja neosporno svoje korijene vuku iz vedskog znanja (Vede u prijevodu znače znanje). Govori se o odvajanju tijela. Taj je dio po vedskom učenju materijalan, pripada karmičkom kolu, odnosno ponovnim utjelovljenjima. Tek kada se duša pročisti potpuno i postane svjesna svoje božanske biti, govori se o duhovnom putu ka cilju, povratak kući, Gospodinu. Ovo je znanje samo uvod ili osnova za pristup učenju o transcendenciji.
Tomislav Prašević, iz knjige “Tijelo, kavez za dušu”
