Svi osvajači koji su napadali indijski podkontinent od Aleksandra Velikog, 327.god. pr.n.e. do Mogula i pomorskih sila renesanse, a u novije vrijeme i Engleza, bili su zapanjeni ugledavši zemlju brojnih hramova i palača koje su samo ostaci bogate kulture u prošlosti. Tadašnji su vladari poznavali su zadivljujuću vještinu i strategiju ratovanjam, putovanje kroz prostor, nuklearno oružje, zrakoplove, posjedovali su mističke moći itd…
Sve do današnjih dana, naučnici različitih kategorija, imali su priliku saznati iz mnogobrojnih povijesnih spisa i starih književnih djela, popriličan broj činjenica i informacija o starodrevnim civilizacijama koje su postojale u dalekoj prošlosti na našem europskom, ili nekom drugom kontinentu našeg planeta. Znanstvenici iz različitih grupacija, uz ovakve književne zapise, sakupili su i proučili i druge, brojne vrste dokaza o postojanju starih kultura koje su se prostirale i egzistirale tijekom prošlih vremena. Na taj način, povezujući i komparirajući ih, pružili su nam vrlo detaljan spektar znanja o starim narodima i njihovim civilizacijama koje su se izgrađivale i razvijale stotinama i tisućama godina u prošlosti.
Tako smo dobili široki uvid u običaje, kulturu, jezik, folklor, arhitekturu, književnost, umjetnost i druge podatke o Sumeru, Mezopotamiji, Babilonu, Perziji, Egiptu, Grčkoj , Rimu itd. Brojna današnja izdanja i publikacije svjedoci su takvih znanstvenih dostignuća i saznanja. Međutim, moramo sa žalošću konstatirati da su vrlo malo pisali i pružili nam premali broj podataka o najstarijoj kulturi svijeta – Vedskoj civilizaciji. Iako o postojanju ove civilizacije postoje brojni, ne samo pisani zapisi, već i materijalni dokazi poput arheoloških i drugih, ona je gotovo nepoznata današnjim generacijama.
To se posebno odnosi i vrlo je očigledno u zapadnoj literaturi i sadržajima njenog obrazovnog sustava. Rijetko se bilo gdje spomene riječ Vede ili još manje Vedska kultura. Pokušajmo dakle, barem donekle ispraviti tu nepravdu i saznati nešto više o toj najstarijoj kulturi svijeta.
Korijeni vedske kulture
Svi osvajači koji su napadali indijski podkontinent od Aleksandra Velikog, 327.god. pr.n.e. do Mogula i pomorskih sila renesanse, a u novije vrijeme i Engleza, bili su zapanjeni ugledavši zemlju brojnih hramova i palača koje su samo ostaci bogate kulture u prošlosti. Svoju ishodišnu točku i glavni izvor zapisa o ovoj starodrevnoj kulturi pronalazimo u Vedama, za koje sa sigurnošću možemo reći da su najstariji spisi svijeta. One su predstavljene u drevnim sanskritskim stihovima koji obrazlažu sva polja ljudskog znanja, a njihova povijest nastanka datira u vremenu od prije pet tisuća godina. Prvobitno, one su sačuvane usmenim putem, a prvi put ih je u to vrijeme zapisao Shrila Vyasadeva, veliki indijski mudrac i svetac.
Vedska kultura naziva se i aryanskom kulturom. Riječ aryan je primjenjiva na osobu koja istinski poznaje duhovnu vrijednost života. Aryanstvo je kulturna, a ne geografska ili rasna odrednica i odnosi se na pripadnike civilizacije najvišeg reda koja je uređena tako da vodi pojedinca ostvarenju osnovne zadaće ljudskog života – samospoznaji i duhovnom napredovanju. Tako je vedska ili aryanska kultura, sa svim društvenim aspektima koji su postojali u njoj, bila stavljena u službu Boga. Tragove i opise ove kulture možemo pronaći tisućama godina unatrag i to posebno u Mahabharati, Puranama i Shrimad-Bhagavatamu. U njimu su opisani ogromni i prekrasni gradovi sa širokim ulicama i parkovima, fontanama i dvorovima popločenim zlatom i dijamantima i za nas nezamislivo bogatim arhitektonskim zdanjima. Također i umjetnost, od kazališta, pa do slikarstva, diorama, glazbe itd. bila je posvećena Bogu i slavila je i veličala Njegovu Osobnost.
Vedski vladari
Glavna prijestolnica ove kulture nalazila se u Hastinapuru, iz kojeg je izrastao današnji New Delhi. Inače, ova kultura cvjetala je na teritoriju današnje Indije, jugoistočne Azije, Pakistana, Nepala, Tibeta, Afganistana, Irana i drugih azijskih zemalja, koje su sve bile pod vladavinom jednog cara. Vedski carevi su bili izuzetno moćni vladari, a istovremeno i vrlo učeni kao bhakte, predani sluge Boga. Postoje tako opisi o vrlo moćnim carevima i njihovim za’divljujućim aktivnostima u vedskoj književnosti. Najpoznatiji carevi bili su Prithu Maharaja, Dhruva Maharaja, Bharata Maharaja, Yayati Maharaja i Yudhishtira Maharaja koji je potjecao iz vrlo poznate i slavne Kuru dinastije.
U to vrijeme planet Zemlja nazivala se Bharata-varsha, a ime je dobila po spomenutom Bharata Maharaju. Ovaj vladar je posjedovao nesaglediva obilja i nepobjedivu vojsku s kojom je uspio pokoriti i zavladati svim prostorima našeg planeta. Bharata Maharaja je svojom zapanjujućom snagom i moći utjecao na zbivanja i u drugim djelovima svemira – višim i nižim planetarnim sustavima (Zemlja pripada srednjem planetarnom sustavu Bhuvarloka). Tadašnji vladari, rukovođeni instrukcijama i savjetima brahmana (svečenički red, najviši stalež vedskog društva), poznavali su zadivljujuću vještinu i strategiju ratovanja. Putovanje kroz prostor, brahmastra (nuklearno oružje), zrakoplovi, posjedovanje mističnih moći itd., također su bili poznati vedskim vladarima.
Poznato je da su oni vršili i brojne obredne ceremonije poput Rajasuya-yajne (čitaj: jagja), koje su bile propisane metode za zadovoljenje Boga u tom razdoblju povijesti. Te ceremonije su se sastojale od raznih obrednih činova, praćenih izgovaranjem posebnih mantri koje bi izgovarali brahmani na sanskritskom jeziku. Vladar, koji bi vršio takve yajna ceremonije, darivao bi brahmane i osobe koje su sudjelovale u njima, davajući im u milostinju brojne krave, slonove, nakit i druge skupocjene ukrase. U jednoj takvoj posebnoj ceremoniji, koju je vršio Bharata Maharaja, svakom brahmani (a bilo ih je na tisuće) darovano je 13.000 krava, a ukupno je dao u milostinju 1.400.000 slonova koji su svi odreda bili ukrašeni zlatnom odorom i ukrasima.
Yayati Maharaja, također veliki car svijeta i prvobitni praotac svih velikih nacija koje pripadaju Aryanima, vedskim dinastijama i Indoevropljanima, izvršio je također više od tisuću različitih vedskih obrednih ceremonija. Sin je Nahusha Maharaj, a i postao je car svijeta, jer je njegov stariji brat postao veliki sveti mistik. Yayati Maharaja je vladao nekoliko tisuća godina i vršio je mnoga pobožna djela koja su zapisana u povijesti. Od njegovih pet sinova, naime Yadu, Turvasu, Druhyu, Anu i Puru, proširilo se po cijelom svijetu pet slavnih dinastija, naime Yadu dinastija, Yavana dinastija (Turska), Bhoja dinastija, Mleccha dinastija (Grčka) i Paurava dinastija. Inače, nakon smrti cara, njegov najstariji sin bi prihvatio prijesto, ukoliko bi se s time složili i carevi ministri. Zahvaljujući svom dobrom podrijetlu i duhovnoj naobrazbi, princ bi obično bio vrlo plemenit i uzvišen, te se tako društvo temeljilo na snažnom vodstvu pobožnih vladara koji su strogo slijedili religijske principe postavljene u Vedama.
Društveni sustav vedske kulture
Društvo je u to vrijeme bilo poznato kao varnashrama-dharma, društveni sustav koji je tisućama godina bio najistaknutiji. U ovom vedskom društvenom sustavu, društvo je podijeljeno na četiri staleža (varne) i četiri duhovna reda života (ashrame). Duhovno usmjerenje društvu su davale svete osobe, ili brahmani, koji predstavljaju najviši stalež vedskog društva. Oni poučavaju druge članove iz ostala tri niža staleža slijeđenju zakona Boga i zbog toga se usporeduju s glavom društvenog tijela.
Carevi koji su vladali ovom civilizacijom, slijedili bi savršene instrukcije tih učenih brahmana sprovodeći ih u praktični život. Uz ostalo plemstvo, prinčeve, ratnike i ostale administratore, oni su predstavljali drugi stalež društva poznat kao kshatriye. Njihova dužnost je bila pružati zaštitu svim stanovnicima carstva, i osigurati njihovu sreću i blagostanje.
Vaishye, ili kako se još nazivao, trbuh društvenog tijela, predstavljao je treći stalež i imao je zadatak hraniti društvo. Članovi ovog staleža su se brinuli za zaštitu krava, poljodjelstvo, trgovinu i bankarstvo.
Shudre, četvrti stalež, manje inteligentna klasa ljudi, angažirala se u tjelesnim poslovima, služeći više staleže. Između ova četiri staleža je postojala savršena suradnja, budući da su svi članovi društva bili pravilno angažirani u svom zanimanju sukladno svojim urođenim, prirodnim sklonostima i kvalifikacijama. Zakonska osnova društva je bio spis pod imenom Manu Samhita, zakonik ljudske rase, kojeg je dao otac čovječanstva – Manu. Brahmane bi iz tog zakonika izvukli osnovne principe za rad vlade i car bi uvijek slijedio njihova uputstva i savjete.
Duhovno znanje
Brahmani su primali svoje znanje preko učeničkog naslijeda, lanca duhovnih učitelja koji silazi tijekom vremena. Tako bi brahmana učio vedsku kulturu od drugog brahmane koji bi djelovao kao njegov duhovni učitelj poučavajući ga u duhovnom životu. Duhovni učitelj je osoba koja je spoznala zaključke Veda, živi po njihovim uputstvima i poučava druge takvom znanju. Na taj način se vedsko znanje prenosilo stoljećima, nepromijenjeno i neprekinuto, od jednog duhovnog učitelja do drugog. To se zove guru-parampara ili učeničko naslijeđe. Dužnost brahmane je bila pružiti svakom pripadniku vedskog društva mogućnost ostvarenja i dostizanja osnovnog cilja ljudskog života – samospoznaje. Samospoznaja predstavlja shvaćanje i duboko razumijevanje osobenog bića tj. duše kao vječnog principa, a svoje savršenstvo i vrhunsko zadovoljenje ona pronalazi u ostvarenju vječnog odnosa s Bogom. Vedska kultura se zasniva na djelovanju ove svećeničke klase brahmana koji su usmjeravali ostale staleže prema tim duhovnim vrijednostima života. Oni su imali također i sposobnost sagledavanja i razumijevanja suptilnih zakona prirode poput karme (univerzalnog zakona pravde) i reinkarnacije.
Budući da su društvo vodile takve učene i svete osobe, a carevi upravljali po njihovim uputstvima, podanici u ovoj civilizaciji su bili savršeno zadovoljni. Imali su sve što im je trebalo za napredak u životu, a vojna sila vladara bi ih štitila od neprijateljskih elemenata. Na taj način, vedsko društvo je trajalo mnogo tisuća godina.
Pad vedske kulture
Propast vedske kulture je povezana s degradacijom brahmana, dakle, njenog najvišeg staleža. Pod moćnim utjecajem vremena i nadolazećim dobom degradacije, svađe i licemjerja, poznatim u Vedama kao Kali-yuga (započela je prije 5.000 godina) brahmane postupno gube svoje uzvišene odlike; Njihova istinoljubivost, samoovladanost, čistoća, religioznost, poštenje, znanje i mudrost potpada pod utjecaj nižih stanja egzistencije i biva tako zamijenjena novim, degradiranim stanjima i odlikama ljudske svijesti, primjerene nastupajućem dobu. Iz tih razloga, oni prestaju biti vjerodostojni savjetodavci svojim vladarima koji bez takvog ispravnog vodstva, gube svoju snagu i moć. Carevi tako prestaju djelovati i upravljati ogromnim carstvom prema propisanim uputstvima datim u svetim spisima. Oni zloupotrebljavaju i koriste svoj položaj za vlastiti probitak, a ne više za opće dobro podanika.
Po uzoru na njih, dakako, degradiraju se i ostali slojevi društva i put u stalne svađe, međusobne ratove i previranja konačno je širom otvoren. Posljednji pobožni vladar koji je vladao carstvom po propisanim uputstvima svetih spisa, potjecao je iz spomenute Kuru dinastije, a njegovo ime je bilo Parikshit Maharaja. Kako je stranim osvajačima uspjelo prodrijeti u mirnu i nenasilnu Indiju, najprije Muslimanima u 11. stoljeću , a zatim i Englezima u 18. stoljeću , vedska se kultura praktično izgubila.
Mnoge civilizacije koje su nastale poslije pada vedske kulture sadržavale su i preuzele u sebe neke njene aspekte. Jedna od takvih bila je i starodrevna civilizacija Egipta. Njihov svećenićki stalež je uspio sačuvati dio znanja vedskih brahmana i tako ga koristiti u astronomiji, matematici i arhitekturi. Tako su za primjer, ogromne kamene blokove piramida podizali uz pomoć mističnih mantri tj. posebnih zvučnih vibracija, koje su preuzeli od vedskih brahmana. I ostale, kasnije nastale civilizacije, preuzimale su različite dijelove učenja iz vedskih spisa poput znanja o astrologiji, reinkarnaciji, karmi, ritualnim obredima, strategiji ratovanja, umjetnosti itd. No, vremenom i to znanje je polako padalo u zaborav, bivajući sve više okrenuto vlastitim , izmišljenim nacionalnim tradicijama.
Na sreću, istinska riznica Indije, zahvaljujući duhovnim nasljeđima vjerodostojnih učitelja, ipak je sačuvana i zapisana. Danas, ta tisućljetna vedska mudrost je predstavljena u transcendentalnoj literaturi i dostupna je i danas suvremenom čovjeku. Posebno tu možemo istaknuti nezaobilaznu Bhagavad-gitu i Shrimad-Bhagavatam.
