Pa, jednostavnom čovjeku ne treba više od onog što stane u nekoliko rečenica.
Najprije, krov nad glavom i prozor kroz koji danju ulazi sunce, a noću mjesec. Netko s kim će dijeliti ono što ima i ono što se nema; kruh i san, strah i strast, u dobrim i manje dobrim danima.
Netko tko želi biti baš tu gdje jest i baš s njim, a ne negdje drugdje, s nekim drugim. Za sreću je potrebno i dijete kojem se mogu pjevušiti uspavanke, učiti ga prve korake i prva slova.
Trebaju zatim i dva tri prijatelja/brata po srcu i vrijednostima i posao kojim će zarađivati za kruh svakidašnji. Pas na pragu ili mačka u prozoru. I to je više ili manje dovoljno da bi jednostavnom čovjeku svijet bio dobar, a on u njemu zadovoljan.
Zahtjevan čovjek za sreću treba uglavnom isto, ali njegova kuća mora uvijek biti malo veća od one koju ima, posao bolje plaćen, automobil brži, putovanja uzbudljivija. Uvijek mora biti voljen više ili drugačije, i općenito, njegov put prema sreći iscrpljujuće je naporan, jer nigdje ne završava.
Uvijek nedostaje još samo jedna sitnica, i ono što se nema redovito biva važnije od svega drugog što se ima. Sreća zahtjevnog čovjeka krhka je stvar jer uvijek ovisi o drugim ljudima, s kojima se neprestano uspoređuje i nadmeće.
Na kraju se sve žudnje i sve potrage završe na istom cilju; u dva metra zemlje koja sve smiri i sve poravna. Ta neminovnost koja jednako čeka i zahtjevne i jednostavne, možda nije najprikladniji kraj za pričicu o potrazi za srećom, ali ne pada mi na pamet slika bolja od te.
Jer kad je već cilj tako izvjestan, možda bi čovjek prije nego što se umori i izgubi vrijeme u uzaludnim potragama, najprije trebao tražiti na najbližem mjestu. U sebi samom.
Jer ako tu ne nađe i ne prepozna sreću, svaki korak koji učini voditi će ga sve dalje i dalje od nje.
Edit Glavurtić/alternativainformacije
