Gladovanje na vodi izoštrava čula i aktivira bolove starih ozljeda pa je to jedan oblik oslobađanja trauma i niske tolerancije na neke namirnice
MADA TOGA NISMO SVJESNI PITANJE DA LI POSTOJI SLOBODNA VOLJA JE NAJVAŽNIJE ZA CIJELI NAŠ ŽIVOT, OD PRVOG DANA DO KRAJA….
Piše: Drago Plečko
Drugo sam gladovanje na vodi provodio dva tjedna. Na to vas može potaknuti zdravlje ili duhovni ciljevi. Mene ovo drugo iako sam osjetio buđenje nekih fizičkih trauma prošlosti ali i već zaboravljenih mentalnih sklopova. Više nije bilo one tjeskobe vezane uz nedostatak hrane no osjeti mirisa i ostala čula su pokazivali neočekivanu i pojačanu aktivnost. Pripisao sam to oslobađanju toksina iz tijela što bi moralo imate konkretne biokemijske posljedice u organizmu. Nema sumnje da svi uzimamo hranu koja nije otrovna ali svako ima neku vrstu slabe tolerancije ili alergije na neke namirnice i to sam također pri povratku na normalnu prehranu osjetio. Kasnije ću pojasniti zašto je to važno u možebitnom tumačenju do koje mjere postoji – slobodna volja.
Dakle, brojne su religije i kultovi kroz povijest tvrdili da ljudi nemaju slobodnu volju i da je sve u njihovim životima određeno unaprijed, do najsitnijeg detalja. Voljom viših sila. To je zgodan izgovor kada napravimo nešto što se protivi i našim moralnim normama ali je tek u novije vrijeme dobilo svog proroka u liku znanstvenika od kalibra – Roberta Sapolskog. U knjizi „Determined“ koja je izašla ove godine on kroz niz detaljnih znanstvenih argumenata i eksperimenata dokazuje da slobodne volje nema i da je ona samo naš naknadni dojam kada prođemo kroz neko životno iskustvo. Lažni osjećaj da smo to izabrali.
Nismo, tvrdi Sapolsky, jer svakoj misli prethodni neka druga koja ovisi o onoj prije nje i tako niz točno uvjetovanih misli ide unatrag, do početka. Zašto mi ne donosimo odluku o baš ničemu ako je tako? Jer smo uvjetovani od začeća nasljeđivanjem određenog genoma vrste i roditelja, talenata i sklonosti ali i mutacija na genima kojih nismo svjesni kada nam nešto godinama kasnije krene krivim putem. Tu je odnos s majkom od onoga što ona prolazi u trudnoći ali i kako se s nama odnosi već u prvim satima našeg rođenja, sve to kroz djelovanje čitavog seta hormona.
Odgoj nas formira od prvih dana, kao i utjecaj okoline, društveni ali i klimatski, uklapanje u tinejdžerske izazove, socijalni status i sve ono što nam se događa a posve je pod kontrolom podsvjesnih programa, nagona i sadržaja, hormona, čak mikrobioma. Mi smo proizvod točno definiranih uzročno-posljedičnih faktora. Poziva se na već mitski pokus dr Libeta koji je dokazao da nasumični odabir koju ćemo ruku dignuti NIJE nasumičan. Mjerenje fMRI-em je jasno pokazalo da je naš mozak odlučio koju ćemo ruku podići čak 10 sekundi prije no što mi MISLIMO da smo to odlučili.
Taj žestoko osporavani pokus oko kojeg se koplja lome i desetljećima nakon što je objavljen ima svog saveznika u još neobičnijem eksperimentu dr Rollina McCratya sa HeartMath Instituta koji je ispitanicima pokazivao neutralne i emocionalno nabijene snimke. Pritom je mjerio sve funkcije vezane uz njihovo – srce. Očekivano, srca su im reagirala na emocionalne slike. No, zamijetio je nešto nevjerojatno – reagirala su PRIJE no što su slike vidjeli! Ponavljanje i mijenjanje uvjeta ekpsperimenta nisu pokazali ništa što bi osporilo ove rezultate.
Koliko smo ovisni o nezamjetljivim detaljima našeg života zgodno pokazuje jedna neugodna statistika koju spominje i nobelovac Daniel Kahneman. I na to se Sapolsky poziva kao argument da smo samo nesvjesni igrači u unaprijed režiranoj predstavi. Promatrani su suci na sudovima koji su donosili odluke o molbama za skraćenje zatvorskih kazni. Ako su jeli unutar jednog sata prije donošenja odluke rješenja su bila pozitivna u oko 65% slučajeva a kako se sjednica udaljavala do tri sata poslije obroka broj se pozitivnih rješenja približavao 0%! Naravno, sve je to dobro potkoženo biokemijom i drugim nevidljivim faktorima. O dva sata izostanka obroka može ovisiti da li će netko izići iz zatvora 10 godina ranije!
Ne treba ni reći koliko je ova teorija koja je, iskreno rečeno, u ustima Sapolskog vrlo uvjerljiva zbog nevjerojatnog broja iznijetih argumenata, razbijesnila poveći broj znanstvenika (protiv sebe ima oko 95% njih a svega 5% misli da je u pravu i da će to dolazeće dekade potvrditi), najviše uglednog evolucionista dr Daniela Denneta, koji smatra da je nemoralno uopće govoriti na taj način jer se „time ljude potiče na odbacivanje svakog morala kao beskorisnog ako smo lutke na koncu Evolucije“. No, ne iznosi kada je to u povijesti moral ikoga spriječio da počinja najveća zvjerstva i zločine. Ipak, Dennet citira i neke druge radove koji nam pružaju nadu da barem djelomično odlučujemo o svom životu. Ta je trakavica još daleko od kraja…
Impresioniran Sapolskijevim navodima o uzročno-posljedičnim vezama do razine potpune određenosti naših života odlučio sam ga upitati kako onda tumači sinkronicitete kojima dolaze poruke koje NISU uzročno posljedične nego a-kauzalne, što se događa kada duljim gladovanjem na vodi uzdrmamo biokemiju u našem tijelu s ipak nepredvidivim posljedicama (mnogi neočekivano i ozdrave) i što u slučajevima kada preko podsvijesti iznenada promijenimo nečije ponašanje koje čvrsto slijedi autodestruktivni kurs? Evo primjera iz moje prakse:
…Naime otkad slušam zadnji subliminalni zapis, želja za alkoholom je reducirana na čistu nulu. Od svakodnevne konzumacije godinama, do ovog da nemam apsolutno nikakvu želju već par mjeseci, mi je naprosto nevjerojatno. Ovisnost o hrani je također pod popriličnom kontrolom. Već 2 mjeseca svaki dan odvojim pola sata, uglavnom ujutro, za tjelovježbu. Prije bi te vježbe „odrađivala“ iz stava da ih moram odraditi, neredovito, a sad iz jednostavnog gušta i svakodnevno. Smršavila nisam, ali valjda je to manje bitno….
Nisu li to primjeri slobodne volje, nepredvidivosti bar do neke granice?
Automatizirani odgovor pokazuje da je Robert Sapolsky zatrpan mailovima ali na svom sveučilištu više nema ni laboratorija, ni doktoranada, ni postdoktoranada, ni studenata pa ni volontera! Zvuči kao netko tko je izoliran od znanstvene zajednice…
Je li to zato što njegovi argumenti ne vrijede onoliko koliko se to doima ili se radi o trpanju u zadane granice trenutno vladajuće dogme?