Jeste li ikada bili u odnosu te se silno trudili da uspije iako su svi pokazatelji govorili da je taj odnos osuđen na propast? Ako jeste, vjerojatno vam je ovo dobro poznato iskustvo. Postoje partneri (radi lakšeg razumijevanja teksta koristim imenicu muškog roda “partner” iako pritom mislim na oba spola) od kojih ne odustajemo čak i kada je sve toliko očigledno svima oko nas, ali nama ne. Ovo se posebno odnosi kada pokušavate ostvariti vezu sa disfunkcionalnim partnerom. Disfunkcionalni partneri su osobe koje su ovisne, narcisoidni tip ličnosti, emocionalno i/ili na neki drugi način nedostupni partneri.
“Bit će bolje.”
“Ako napravim još samo ovo, možda…”
“Pa mogu joj dati još jednu priliku, nije to toliki problem.”
“Mora on shvatiti da sam ja najbolja za njega.”
Taj “možda” i “samo još ovaj put” je samozavaravanje. Nikada nije još samo ovaj put. Žene su sklonije nadanju, vjerovanju u bolje, čekanju, ali i patnji te žrtvovanju radi druge osobe. Problem je u ideji koju nosite u glavi. Vašoj iluziji da ćete svojim ponašanjem (utjecajem) uspijeti promijeniti drugu osobu. Što god mi pokušali učiniti, druga strana će opet napraviti po svome. Na kraju krajeva jedino na koga možemo utjecati smo mi sami, sve drugo je čista iluzija. Osobi možete ponuditi pomoć i savjet, no uvijek se svatko mijenja isključivo radi sebe.
Zašto je toliko teško odustati kada je vidljivo da neće uspjeti?
Na ovo pitanje pogled u prošlost daje odgovor. Dok smo maleni, roditelji nam pružaju najvažniji uzor. Ovisni smo o njihovom odobravanju, pažnji i ljubavi. Silno se trudimo da nas vole te da nas ne napuste emocionalno i/ili fizički. U našim očima oni su naši junaci bez obzira kakvi bili. Dijete će sve učiniti kako bi zadovoljilo roditelje. Zamaskirati svoje osjećaje, potisnuti svoje potrebe, želje, sputavati svoje tijelo, sve što roditeljima smeta ili što oni ne odobravaju. Ako je roditelj bio disfunkcionalan, odnosno nije dobro zadovoljavao djetetove potrebe, zrcalio djetetove osjećaje i njegovu prisutnost, tada to može ostati u dječjoj psihi kao “Nisam dovoljno dobar/a.” “Moram biti drugačiji i bolji.” Ova uvjerenja se mogu protezati sve do odrasle dobi te tamo utjecati na daljnje postupke. Kao odrasle osobe izabiremo osobe koje nam ne mogu i/ili ne žele pružiti ljubav, povezanost i pažnju, no jedan dio nas vjeruje da će nam jednom baš ta osoba to moći pružiti. Samo moramo biti dovoljno uporni i strpljivi. To dolazi iz našeg unutarnjeg djeteta koje i dalje ne može shvatiti da su mama i/ili tata bili kakvi su bili te da se vrijeme ne može vratiti kao ni ispraviti njihovi postupci.
“Sve ću učiniti samo da se vrati.”
(klijentica)
“Sve” se odnosi na sva ona ponašanja koja koristimo ne bi li zadobiti toliko željen osjećaj ljubavi, osjećaj da smo bitni te osjećaj posebnosti. Zapravo sve one osjećaje od roditelja koje niste dobivali u djetinjstvu. Odrastenjem od roditelja odustanete, ali tu nezadovoljenu potrebu prebacite na potencijalnog partnerom.
“Ako ga pustim, nikada više neću osjetiti ovaj osjećaj.”
Ponašanja koja koristite da dođete do nesvjesnog cilja možete ponavljati sa jednim partnerom ili u svakoj novoj vezi. Poput igre, igrači se promijene, ali sve drugo ostaje isto. Odustajanje ne dolazi u obzir, ipak mora postojati neki način da drugoj strani objasnite koliko vam je stalo. Ako već niste uspijeli promijeniti roditelje, mora postojati način da to učinite sa partnerom. Ovdje je Sigmund Freud uveo pojam repetitivna kompulzija, odnosno ponavljajuća ponašanja koja koristite kada ne možete pustitit partnera te kako bi proigrali traumu ili neku davnu emocionalnu povredu:
- Stalni pozivi upućeni partneru
- Kontrola partnera na društvenim mrežama
- Razmišljanje o tome gdje je i što radi (čak i kada je odnos odavno završio)
- Mijenjanje sebe kako bi uspijeli postići da vas partner napokon zavoli
- Nadanje da ćete biti zajedno (iako činjenice u stvarnosti govore drugačije)
Sve dok gajite nadu da možete popraviti vezu koja ne funkcionira, spriječavate frustraciju, napetost, bol, nelagodu, konflikt u sebi te moguću sakrivenu depresiju. Iz tog razloga uslijed prekida veze ili odlaska partnera, može se pojaviti jaka tuga, depresija, napadaji panike i sl.
Kako dalje?
Nakon što shvatite da ste sve probali te da neće biti bolje, slijedi istinsko otvaranje očiju. Tada se u vama može pojaviti cijela bujica emocija, od krivnje, tuge, povrijeđenosti, ljutnje do krize što i kako dalje. Zaista ponekad osjećaj može biti toliko jak da ni ne znate što osjećate u datom trenutku. Zbrka i magla koja vam se tada pojavljuje u tijelu i glavi, djeluje zastrašujuće. No ako si date vremena “magla” će se s vremenom razići i tada stvari postaju jasnije. Jedan čas možete osjećati jaku tugu, pa krivnju, a već drugi trenutak ljutnju. Situacija “ovdje i sada” je potaknula sjećanja od “negdje i prije”. Sve ono što je bilo potiskivano počinje najednom izlaziti. Kao dugo uspavani vulkan koji počinje eruptirati. Sve što se pokušavalo zadržati pod površinom te zadržati na nesvjesnoj razini, počinje izbijati i silovito izlaziti.
Sav fokus koji je bio na partneru i samoj vezi, odjednom se premiješta na vaš unutarnji svijet. Tamo se odjednom može pojaviti velika rupa, praznina, samoća te osjećaj usamljenosti. Praznina može biti putokaz za daljnji razvoj vaše duše. Potrebno je zaviriti u stranice svoje prošlosti te vidjeti jeste li zanemarili onu djevojčicu ili dječaka koje ste ostavili iza sebe tokom odlaska u svijet odraslih.
Kako se to dijete osjećalo?
Što je sve željelo?
Osjeća li se voljeno, napušteno, zaboravljeno, nevidljivo?
Koje vam slike dolaze kada se prisjetite svog djetinjstva?
Ili je sve ostalo duboko potisnuto?
Povezanost sa unutarnjim djetetom može riješiti mnoge probleme koje imate u odrasloj dobi, od odnosa sa ljudima do vlastitih unutrašnjih konflikata. Svatko od nas u sebi ima odraslu osobu i malo dijete iz kojeg je narasla ta odrasla osoba. Susrela sam puno odraslih ljudi koji su zapravo i dalje živjeli svoje djetinjstvo. Naše unutarnje dijete teško odustaje od nedobivanja ljubavi od potencijalnog partnera kojeg odabere. “Neću preživjeti ako me ostavi.” je rečenica koja upućuje da se vaše unutrašnje dijete boji da neće preživjeti ako opet bude povrijeđeno. Odrasla osoba svakako može preživjeti, ali dijete u toj ranoj dobi nema razvijene mehanizme da se samo nosi sa teškoćama i povredama. Ključ ponekad leži u tome da prvo trebate dati ljubav svom unutrašnjem djetetu, zajedno s njim otpustiti svoje povrede iz prošlosti te time započeli ostvarivati odnos sami sa sobom. Taj odnos je ono što ćete imati cijeli život, prije svih drugih veza. Upravo kada u terapiji dotaknemo unutrašnje dijete, počinje čudesna promjena u samoj osobi.
Napisala: Marta Kravarščan, neurolingvistička praktičarka, life savjetnica.
Za sva pitanja, dogovor savjetovanja/psihoterapije možete me slobodno kontaktirati na mob:091/935-6942 ili na mail:[email protected]
Ukoliko smatrate da bi ovaj tekst mogao još nekome koristiti, slobodno ga podijelite :).
Facebook stranica: Put Promjene – centar osobnog i poslovnog uspjeha
Web stranica: http://psihoterapijasavjetovanje.com
Osho: Putovanje ljudskog bića – Može li se u životu pronaći prava sreća?
