atma.hr – 52




U četiri godine srednje medicinske škole došla sam u dodir s različitim aspektima iz kojih se može promatrati ljudsko zdravlje, od anatomije do mikrobiologije pa sve do specijalizirane zdravstvene njege određenih vrsta bolesnika. Po struci sam medicinska sestra.

atma.hr – 45

Kroz te četiri godine moj interes za medicinu padao je proporcionalno kako je rastao interes za, stvarno, bilo što drugo. Nešto mi je falilo u toj cijeloj priči, ali najviše od svega, bilo mi je žao ljudi.

Jasno i glasno sam odlučila da želim mijenjati struku i tako završila na Pravnom fakultetu gdje sam i danas. S jedne krajnosti u drugu krajnost i stvarno sam dobro pogodila.

Između ultimativne izloženosti ljudskoj ranjivosti i empatije koju donosi medicinska struka, i generalnog odsjećenja od ljudskosti i dobroćudnosti koju donosi pravna struka, shvatila sam da ovome sustavu kronično fali balans.

Od tolike škole, tolikih učenja i knjiga, bezbroj informacija i konstantnog traženja nekih ”znanja” koja će nas ispuniti, sa dvadeset i jednom osjećamo se staro. Zašto?

Jer nas nikada nisu učili da stanemo. Nikad nismo stali da ”izbalansiramo” ono što smo ”unijeli u sebe”. Nikada nismo učeni procesuirati znanja – to je nešto što dopuštamo organizmu da radi sam, zato je on sam u tim svim znanjima, kronično umoran i jadan.

Sjećam se sebe, sjedila sam pogrbljeno kao deva s kroničnim bolovima u leđima, a živčanost je bila moja najizraženija karakteristika. Mislila sam da sam to ja.

Jednog dana toliko su me boljela leđa da sam od bijesa googlala: ”probija me neka sotona točno između lopatica”. Totalno nejogijski od mene, znam, ali svatko koga je ikad boljelo to prokleto mjesto između lopatica shvatit će moju muku.

To je bio dan kad sam otkrila jogu. Joga je bila moj ”gateway drug” u alternativnom svijetu. S godinom prakse meditacija je došla sama od sebe. Nakon tri godine došao je osjećaj ugode u meditaciji u pokretu. Joga mi je pomogla da nađem balans u svim ekstremima, a tko zna kakvi benefiti me još čekaju.

atma.hr – 39

Razmišljam… Kakva bi ja sad osoba bila, i koliko bi tek napredovala, da sam od početka svog školovanja primala takvu vrstu znanja? Gdje bi meni, uistinu, bio kraj, da sam od malih nogu provodila vrijeme u introspekciji kako ga provodim sada?

Bi li u meni uopće bilo negativnih utisaka, niskog samopouzdanja ili straha?

To me dovelo do pitanja koje mi uvijek teško sjedne…

Uskraćujemo li mi svjesno budućim generacijama bolje živote?

Je li i nama uskraćen neki bolji, sretniji život?

Kao bivša učenica medicinske škole, a i kao studentica pravnog fakulteta, tužna sam jer od toliko titula, toliko ljudi, ispita, informacija, kolokvija, predavanja, izgubila se sama bit.

I nitko zapravo ne diše.

Što je bit? Ako je bit da mladi ljudi pogrbljeno bezglavo sjede bez ikakve međusobne interakcije i bez aktivne interpretacije, onda ni ne možemo očekivati mlade, moćne i uspješne ljude koji će imati interes prema onome što uče i rade. Možemo imati ovo što imamo, i ništa više.

Ono što apsolutno trebamo je širiti svjesnost o samoodrživosti čovjekovog tijela i uma.

Što vi mislite, bi li imalo smisla uključiti jogijska učenja i meditaciju u školski kurikulum?

Piše: Barbara Jutriša
https://thaliatore.wordpress.com/


Dr.sc.Ana Šafran: IZLIJEČI SEBE- i ostali kompletni radovi dr. Edwarda Bacha

POVEZANI TEKSTOVI

OSTAVI KOMENTAR

Ostavite svoj komentar!
Please enter your name here

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.