Postoji li bilo koji dan u kojem bismo bar popričali s tim tako vrijednim poklonom koji smo dobili pri rođenju? I koliko vas je ikada popričalo sa svojim životom?
Veljača/februar je mjesec ljubavi, onih šarenih jastučića u obliku srca, na kojima prevladava crvena boja i koja iskaču iza svakog kuta.
To je mjesec u kojem ne možete pošteno ni u knjižaru otići, da ne pričam o trgovinama donjeg rublja. Sve u svemu, jedna isforsirana kampanja ljubavi koja počne ničim izazvana ujutro i završi kao da nikada nije postojala večer.
Jedno od nepisanih pravila je da što je romantika tog dana veća, ostatak godine je prazniji. Čast izuzetcima, znam da još uvijek postoje oni koji Valentinovo proslavljaju kazališnom predstavom ili klasikom ruske književnosti. Oni nisu tema, kao ni to da se trebamo voljeti svakog dana, to učimo još u osnovnoj školi.
Ono što meni “upada u oči” tih euforičnih dana ljubavi je to kome tih dana izjavljujemo ljubav. Partnerima. Nerijetko i prijateljima. Sebi ponekad. Životu nikada.
Postoji li neki međunarodno priznat dan u kojem volimo život? Proslavlja li se neki travanj/april, svibanj/maj ili listopad/oktobar kao dan života, u kojem se svi trudimo biti pažljivi prema njemu? Ne, takvog dana nema. Priznajem da voljeti ga jedan dan u godini nije dovoljno, ali je bolje nego nijedan.
Postoji li bilo koji dan u kojem bismo bar popričali s tim tako vrijednim poklonom koji smo dobili pri rođenju? I koliko vas je ikada popričalo sa svojim životom?
Pričate li s njim? Obraćate li mu se kada vas razveseli ili mu opalite šamar kada pretjera. Ja to radim često. I vjerujte mi, ljepši je otkako sam mu posvetila pažnju. Znate, život nije misaona imenica. To je skup svih onih malih stvari koje radimo po navici i bez previše obaziranja na njih.
Život je alarm u 7 koji odgodimo pet minuta, ona prva kava na poslu koju popijemo u jutarnjem bunilu pa čak i onaj brzinski doručak uz zvono telefona. Život su noge na fotelji popodne u 5 i kava u omiljenoj šalici. Život je i toplina kada se pred spavanje grijete uz nečija leđa i kada vas netko pokriva jer je hladno.
Život je svaki pauk sa zavjese kojeg netko skine umjesto vas. I kada žurite kući jer vas netko tamo čeka. Zar to ne zaslužuje ljubav, zahvalnost životu?!
Život je i loša krvna slika, migrena i bol u leđima. Život je i kada odlaze oni koje volimo, kada od bola ne možemo disati, govoriti i treptati, kada na svojim ramenima nosimo više nego što želimo, a ipak izdržavamo.
Život je i neplaćen vrtić, neizmirena rata kredita, haljina u izlogu preskupog butika koju nikada nećemo kupiti i baš to ljetovanje koje ostaje samo na popisu želja. Život je i temperatura 37 zbog koje strahujemo.
Život su i crtice koje neki parovi nikada ne ugledaju na testu trudnoće. I prepipavanje vrata i grudi jer smo na tom istom vratu i tim istim grudima osjetili da je prevencija velika skoro kao izlječenje. Sve je to život u svom ne tako lijepom obliku. I zar ne zaslužuje šamar za sve što pretjera?!
Obraćanje životu nije psihički poremećaj, emocionalna nestabilnost i društvena dezorijentiranost. To je samo razgovor s najboljim prijateljem – samim sobom.
Ukoliko taj razgovor izostane, ostat će vam vaše “ja” koje će biti neprijatelj. I tu dolazimo do zablude u kojoj većina nas, naizgled svjesnih bića, živi: život nam je neprijatelj. Ne, mi smo životu neprijatelji! Nepošteni smo prema njemu, bezobrazni i nepažljivi. Ne obraćamo mu se, ignoriramo – i kada tuče i kada miluje.
Bezobrazni smo prema životu jer o njemu samo mislimo, a ne živimo ga. Jer ne trčimo, jer ne grlimo, jer ne dišemo nego s vremena na vrijeme u pluća uvučemo dovoljno kisika da preživimo naredne dvije sekunde. Bezobrazni smo jer očekujemo da nas on voli bez obzira kakvi smo.
I jer mislimo da mu posvećujemo pažnju odlaskom u neke hladne prostorije sa zidovima do pola zelenim, gdje nas dočekaju ljudi ogrezli u tuđim problemima, plaćeni da nam kažu da će sve biti u redu. Jer razgovor s psihologom je upravo to – razgovor s psihologom.
Razgovor sa životom je onaj trenutak kada shvatimo da ne postoji granica ili razlika između nas. I kad naučimo svako jutro reći: “Ja sam život. Život je ja. Mi smo jedno.”
I zato bez izgovora, naučite životu govoriti da ga volite. Naučite mu opaliti šamar. Učinite bilo što, ali mu se obraćajte, svaki dan, svake godine svog života.
Jer život je sve ono što uložimo u njega. Ukoliko uložimo pažnju, vratit će nam se ljubav. Ukoliko ne uložimo ništa, vratit će nam se praznina.
Pazite kako ulažete vaše bogatstvo.
48 UNIVERZUM TI ČUVA LEĐA
