To što se nešto ne vidi ne znači da ne postoji – ono što definira “rečeno” nisu izgovorene riječi, nego NAČIN, odnosno TON kojim su izgovorene.
To svi znaju kad im netko ovako napiše, ali u stvarnom životu, većina ljudi ide “putem koji se najlakše ide” i koji podrazumijeva fokus na pojavno i očigledno.
Riječima izgovoreno je samo mali postotak poruke koja “stiže” do sugovornika – više od 90% onoga što sugovornik ZAISTA kaže prenosi se tonom, pogledom, gestikulacijom, finom mimikom.
I upravo ova činjenica se nalazi u osnovi pasivnog zlostavljanja (neka vas termin ne zavara – nema tu mnogo “pasivnog”) tim goreg što se ono ne vidi, ne “dokumentira” – ne može se drugima pokazati ni dokazati.
Ovo su unutrašnje povrede koje se ne liječe – osim fizičkim i svakim drugim udaljavanjem od zlostavljača, kojeg god spola bio. Ukoliko se trpi – vodi direktno u bolest – kao i sve emocije koje ostaju zarobljene u tijelu da tamo dugoročno buše rupe i prave štetu.
Žrtve pasivnog zlostavljanja osjećaju da su same i da nemaju kome i nemaju se na što požaliti – jer druga strana obično kaže kako “ništa loše” nije REČENO – i to je uglavnom i točno.
Zlostavljanje bližnjih nema ni spol, ni vjeru ni naciju, ni nivo obrazovanja, ni materijalni status.… Svakoga i svačega tu ima.
Sjetite se ovoga kada slijedeći put pomislite da ste sami – niste. Toga ima više nego što želimo znati – neka vas ne zavaraju fotografije na društvenim mrežama i sretne obitelji koje vam se odatle smiješe…
Jasmina Maravić
