Poput brodova koji plove vodama ovoga života OVDJE mi smo najsigurniji u svojim lukama, tj. u poznatim nam okruženjima u kojima je mnogo toga predvidivo i poznato. No, kao što ni smisao postojanja brodova nije u njihovom bivanju u luci, tako ni smisao našeg postojanja nije u ostajanju na jednom te istom, poznatom mjestu. Jer, da bi zaista živjeli, a ne samo preživljavali, da bi upoznali sve boje i odraze ovoga svijeta, da bi…na kraju krajeva, došli do sebe, do odgovora na pitanje zašto smo OVDJE…najprije se moramo otisnuti na pučinu, dopustiti da nam more pokaže put i tako ploveći, ponekad kroz olujna nevremena, a ponekad kroz suncem osvijetljene valove, vratiti se kući. Vratiti se sebi.
A jednom kada odlučimo otisnuti se i poći u nepoznato, na otvoreno i nezaštićeno, jedino što nam preostaje na tom našem brodu je sidro, odnosno vjera da će na kraju sve biti dobro. Jer vjera je ono jedino što zaista možemo imati, a što nam nitko ne može ni dati ni oduzeti. “Ona nam je kao pouzdano i čvrsto sidro duše što ulazi u unutrašnjost iza zavjese.” (Hebrejima 6:19)
Ovaj biblijski citat slikovito odražava bit vjere, no ne vjere u smislu bilo kojeg oblika institucionalizirane religije. Jer istinski cilj institucija nije u osvještavanju i osnaživanju čovjeka, već u nastojanju da kroz sustav pravila stvaraju i održavaju svoju moć nad čovjekom radi ostvarivanja ciljeva koji imaju malo povezanosti s njegovom dobrobiti i nastojanjem ka prosvjetljenju. Vjera na koju ovdje mislim je ono u svakome od nas duboko povjerenje da je put ovdje sa svrhom, tj. da bi nas odveo do cilja – spoznaje samih sebe i da ćemo taj put, bez obzira na sve prepreke, u konačnici i prijeći.
Vjera je sve. Zato, ako imamo samo vjeru, imamo sve. Imamo upravo ono što nam je jedino i potrebno na našem putovanju života. Ona je štit koji nas čuva onda kada dođu neprilike s kojima se sami ne bi mogli suočiti. Ona je ujedno i potvrda da smo sve neprilike i prepreke, općenito sva tegobna iskustva koja su nas oblikovala onakvima kakvi smo sada, upravo oslanjajući se na nju, prebrodili uspješno. Uspješno jer smo sada ovdje gdje jesmo, snažniji i korak bliži konačnom cilju svoga putovanja.
Imate li vi svoje sidro? Njegujete li u sebi ono unutarnje povjerenje koje vas pokreće kada trebate učiniti novi korak u životu koji vam se u tom trenutku čini predivovskim za vas?
Postoji li u vama onaj tračak nade koji vas tjera da se nakon teškog pada, koji vas je pokidao na komadiće, podignete, skupite svoje otkinute dijelove, otresete prašinu s dlanova i nastavite ići dalje svojim putem unatoč tome što se u tom trenutku osjećate tako sićušnima i slabima?
Osjećate li u sebi žar života samoga kada nakon dugog i iscrpljujućeg puta s osmijehom u očima i mirom u srcu pred sobom gledate ostvarenje svoga toliko željenoga cilja?
Ako je vaš odgovor na ova pitanja DA, onda ste vi čovjek sa sidrom. Onda je vaš brod života potpuno spreman za prekooceansku plovidbu i suočavanje sa svim vrstama valova i vjetrova koji ga čekaju kada isplovi na pučinu.
Čovjek koji u sebi nosi povjerenje da postoji veće dobro od njega samoga koje će se u pravo vrijeme i na pravi način “pobrinuti” za sve ono što je izvan njegove ljudske moći djelovanja nikada nije sam i nikada nije izgubljen. Zato što ima vjeru koja ga usidrava dajući mu unutarnju mirnoću i vraćajući ga na njegov put kada zaluta.
Zato, ako još uvijek niste pronašli svoje sidro, zaronite duboko u sebe. Ako je potrebno, ostružite i slojeve mahovine (beznađa) koji su se na njega nataložili i promatrajte kako mjesta straha, nepovjerenja i beznadežnosti u vašem životu zamjenjuju svjetlost i nada.
A onda…podignite svoje sidro i zaplovite! Zaplovite oceanom života!
Napisala: Martina Setnik
