Prisiljavanje na interakciju, korištenjem malo ili nimalo odgovarajućih strategija, može pojačati sramežljivost ili čak dovesti do razvoja socijalne fobije.
Sramežljivo dijete pokazuje na neki način obrambeno ponašanje pred ljudima koje ne poznaje. Neki od njih se skrivaju iza roditelja kada ih stranac želi pozdraviti; drugi obore pogled i ukoče se. Osjećaju se nelagodno u grupama i općenito se povlače u situacije koje su im nove.
Mnogi se roditelji pitaju je li sramežljivo dijete takvo rođeno ili je to postalo. Dr. Jerome Kagan završio je niz studija u kojima je uspio potvrditi da se otprilike 20% djece rađa s predispozicijom za sramežljivost. Međutim, kada je okolina povoljna, ova se osobina s vremenom smanjuje dok gotovo ne nestane. Dakle, u sramežljivosti postoje urođene, ali i stečene komponente.
Kagan ističe da vrijedi i obrnuto. Ponekad mališan nije introvertiran, već postaje sramežljivo dijete zbog obrazovanja koje dobiva, načina na koji se s njim postupa. Čimbenici, poput obiteljskog nasilja ili neprikladnih roditeljskih obrazaca, pogoduju ovoj osobini.
Dakle, koje su glavne pogreške roditelja u takvim slučajevima? Slijedi ih pet.
„Cilj nikada ne bi trebao biti da dijete bude najdruželjubivije dijete na planetu, već da može razgovarati s djecom koju poznaje, pozdraviti članove obitelji, biti u stanju uspostaviti odnos s novom djecom ili umjereno sudjelovati u malim grupama.” – Alvaro Bilbao
1. Prisiljavate ga na interakciju
Ovo je jedna od najčešćih pogrešaka roditelja sramežljivog djeteta. Iz nekog razloga misle da je sramežljivost osobina koja se može istisnuti. Često to tumače kao učinak slabosti ili pretjeranog ugađanja.
Prisiljavanje na interakciju, korištenjem malo ili nimalo odgovarajućih strategija, može pojačati sramežljivost ili čak dovesti do razvoja socijalne fobije.
Baš kao što je važno izložiti ih otvorenim okruženjima, također je važno pratiti u kojoj mjeri to činimo, osobito ako ovakva situacija stvara veliku tjeskobu.
2. Govorite u ime djeteta
U ovom slučaju proizvodi se pretjerano zaštitničko ponašanje u kojemu je namjera zaštititi sramežljivo dijete od nelagode koju mu uzrokuje interakcija s drugima. Učinak je isti kao i prisiljavanje: sramežljivost se povećava.
Ako vaše dijete ne želi razgovarati, najbolje je ne vršiti pritisak na njega, ali ni nemojte govoriti umjesto njega. Najbolje je da se roditelji druže na normalan način kako bi dijete vidjelo obrazac kako se odnositi prema drugima.
Ako dijete netko nešto pita, morate mu dati vremena da vidite hoće li odgovoriti. Ako to ne učini, morate nastaviti dalje bez fokusiranja samo na njegov stav.
3. Posramljujete ga ili ga uspoređujete s drugima
Posljednje što sramežljivom djetetu treba je da ga roditelji posrame. Ako prije njegovog inhibirajućeg ponašanja stvari poput “hajde, reci nešto” ili “odgovori, ne budi glup”, mališan će se osjećati puno sputanije u izražavanju. Zapravo, može se početi bojati društvenih situacija.
Drugi način da ga se posramite je da ga usporedite s njegovom braćom i sestrama ili drugom djecom. To znači diskvalificirati ga, povećati njegovu nesigurnost i povrijediti ga.
Svaki mališan je drugačiji i ponižavajuće je uspoređivati ga s drugima.
4. Razgovor o njegovoj sramežljivosti
Slučaj sličan prethodnom događa se kada roditelji, u namjeri da pomognu, izdaju dijete pred ljudima koji mu nisu baš bliski. Na primjer, kažu: “Petar je sramežljiv pa je bolje da ga ne pitam.” Čini se da priznajete njegovu slabost, au stvarnosti je to samo njegov način postojanja, jednako valjan kao i drugi.
Sramežljivo dijete osjeća se uznemireno kada privuče previše pažnje ili kada se oči drugih usmjere na njega. Ne treba mu etiketa na čelu koju mora nositi kao stigmu pred drugima.
Javno označavanje djece kao “sramežljivih” može učiniti da se osjećaju još gore.
5. Sramežljivo dijete i zauzet raspored
Mnogi roditelji vjeruju da je jedan od načina da olakšaju socijalizaciju sramežljivog djeteta da mu naprave pretrpan raspored. Klavir, plivanje, slikanje, satovi plesa itd.
Ovakav pristup obično ne funkcionira, pogotovo kada dijete vrlo rano pokazuje interes za traženjem modela kako bi znalo kako treba organizirati svoje vrijeme, a to čini spontano.
Ono što dijete, sramežljivo ili drugačije, treba je puno ljubavi i podrške, kao i priznanje i procjena njihovog napretka. Morate ga potaknuti na interakciju, ne pritiskajući ga, već motivirajući ga.
ATMA/lamenteemeravigliosa/Pripremila: Suzana Dulčić
