Interview s Bhakti Tirtha Swamijem (1950-2005) duhovnim učiteljem i piscem, koji je ovaj svijet napustio 2005-te godine, ali je iza sebe ostavio brojne knjige i predavanja koja su nam uvijek bila i ostala velika inspiracija. Njegov nam je životni primjer također inspiracija. Diplomirao je na Sveučilištu Princeton. Bio je direktor Instituta za primjenjenu tehnologiju u Washingtonu DC. Kao stručnjak za ljudske odnose i rješavanje sukoba, bio je savjetnik diplomatima, državnicima i širokoj javnosti više od dvadeset godina.
Moćan govornik i nadahnjujući uzor, putovao je po cijelom svijetu nudeći svoju poruku ljubavi, služenja i svjesnosti zajedništva ljudima svih nacionalnosti, rasa, vjere i zanimanja. Poznat je između ostalog i po seriji knjiga “Duhovni Ratnik”. Ovaj smo interview iz 2001. godine nedavno pronašli i smatrali smo da bi ga bilo lijepo podijeliti s vama, čitateljima Atme, jer često prenosimo njegove tekstove.
Pitanje: Iznosite mnogo pojedinosti o nekim vrlo neobičnim temama. Zašto takvo znanje nije dostupnije prosječnu čovjeku?
Odgovor: To je znanje dostupno svakome, ali mnogi se ljudi ne žele suočiti s neugodnim činjenicama. Kao što smo ranije spomenuli, ima mnogo onih koji žele iskoristiti one koji slijepo slijede. Često slušamo o veoma stvarnim opasnostima slijepog slijeđenja duhovnih vođa bez pravilna i pomna ispitivanja, ali što je sa slijepim kupovanjem ove materijalističke kulture? Neprestano prihvaćamo podatke kao znanje, a propagandu kao mudrost.
To zorno prikazuje jedna vedska priča. Bio jednom kraljev perač koji je imao magarca da mu pomogne nositi teške terete. Bio je veoma vezan za njega-pjevao bi mu, lijepo ga hranio i mislio na njega svaki dan. Magarac, po imenu Sunanda – Gandharva, bio mu je najbliži drug sve do tužnog dana kad je uginuo. U to je doba vladao običaj da se obrije glava kad član obitelji ili neka važna osoba umre. Perač je, shrvan tugom zbog gubitka prijatelja, odlučio obrijati glavu. Kad je došao u palaču, kraljev ga svećenik ugleda i upita zašto je obrijao glavu. Perač odgovori: “Danas je preminuo moj dragi Sunanda- Gandharva.” Svećenik pomisli da je umrla vrlo ugledna osoba te i on obuče crninu i okupa se u svetoj rijeci. Kraljev ministar vidje svećenika i perača te ih upita zašto su obrijali glave. Kraljev svećenik odgovori: Zar ne znaš? Danas je preminuo Sunanda- Gandharva.” Tako i ministar obrija glavu i okupa se u rijeci. Kralj vidje svećenika, ministra i perača te im postavi isto pitanje. Želeći podržati svoje vjerne podanike, i on obrija glavu i okupa se u rijeci.
Kad vidje perača, svećenika, ministra i svog voljenog kralja obrijanih glava, kraljica upita kralja zašto su to učinili. Kad kralj odgovori da je uzvišena osoba imenom Sunanda- Gandharva preminula, kraljica upita: “Tko je zapravo taj Gandharva?” Kralj nije znao odgovor te je zamoli da malo pričeka dok upita ministra. Kad upita ministra, ovaj mu odgovori da treba pitati svećenika. Kad ministar upita svećenika, svećenik odgovori da mora pitati perača.
Svećenik otiđe peraču i upita ga: “Tko je zapravo taj Sunanda-Gandharva?” Perač odmah briznu u plač, objašnjavajući kako je Sunanda bio divan, kako su se voljeli i kako njegov život više nikada neće biti isti sada kad je njegov dragi prijatelj preminuo. Svećenik upornije upita: “Žao mi je, ali se ne sjećam tko je bila ta osoba.” Napokon, još uplakaniji, perač zagušenim glasom odgovori da je Sunanda-Gandharva bio njegov magarac.
Ova priča pokazuje opasnost prihvaćanja informacija i djelovanja na temelju njih bez istinskog razumijevanja. Sanskrtski izraz za to je gaddalika, “poput ovce”. Kad jedna ovca skoči u jamu, cijelo stado skoči za njom.
Pitanje: Smatrate li da vaša poruka može doista dovoljno duboko prodrijeti da bi promijenila ljude i učinila ih svjesnijim Boga do te mjere da će se ponašati na konstruktivan način koji opisujete?
Odgovor: To ovisi o mnogo čimbenika. Ovisi o tome kako se poruka prenosi i koliko se brzo primjenjuje. Naravno, Božju poruku i poruku Njegovih poslanika sluša i prihvaća samo mali broj ljudi. Poruka koju su prorok Muhamed, Isus, Buda i mnogi drugi veliki učitelji donijeli svijetu univerzalna je poruka ljubavi i mirnog zajedničkog življenja. Poučavali su da ne trebamo biti odveć vezani za ovaj privremeni svijet. No unatoč činjenici da su takve moćne osobe prenijele božansko znanje i nadahnuće, većina ljudi nije u svoje vrijeme iskoristila takve darove. Međutim, Bog je toliko milostiv da, iznova i iznova, opunomoćuje učitelje različitim razinama moći da se kreću među nama, da poučavaju više istine ljudskoga postojanja i da nas podsjećaju na ono što je ispravno.
Pitanje: Kao svjesna i obaviještena osoba, kako pomirujete ideju da je religija opijum za narod i svoju pobožnost?
Odgovor: Prije bih rekao da sam duhovan, a ne pobožan. Neprestano poučavam o potrebi nadilaženja religije. Moramo shvatiti da mnoge religije nemaju nikakve veze s vjerom u Boga. Na primjer, mnogi su ljudi od drogiranja, rock-and-rolla ili gledanja sporta napravili religiju. Ne šalim se. Problem je u tome što je religija sklona stvaranju podjela, a podjele uvijek zakompliciraju stvari. Kad pogledamo većinu sukoba u svijetu danas, vidimo da su mnogi od njih posljedica religijskog sektaštva. U današnjem je svijetu prijeko potrebno da ljudi nadiđu religiju i okrenu se duhovnosti.
Religije se prečesto zadovoljavaju obredom, formom i izvanjskim razlikama. No ako prodremo dublje u bilo koju vjerodostojnu religijsku tradiciju, počinjemo doticati univerzalne istine zajedničke svim religijama. Dio je problema to što su ljudi toliko zaokupljeni izvanjskim obredima, sentimentalnošću, osjećajnošću i bježanjem od stvarnosti da religiju koriste za posao, politiku i osjećaj pripadanja, umjesto da upoznaju sebe i otkriju mogućnost dubljih svjesnih iskustava. Mnogi od tih sektaških osjećaja savršeno se uklapaju u demonski plan.
Zaronimo li dublje u sebe, otkrit ćemo da je univerzalnost korijen svih religija. Nekoć su učenjaci morali poznavati mnogo jezika, kao i povijest, biologiju, filozofiju i mnoštvo drugih predmeta. Ali danas, u ovom dobu specijalizacije, poticani smo da se usredotočimo samo na određena područja. Tema diplomskog ispita može čak biti kretanje nogu mrava kad umiru, gmizanje žohara ili parenje leptira. Proučavamo najpretjeranije teme. Naravno, to je za današnje znanstveno društvo u izvjesnoj mjeri potrebno, ali ponekad postajemo stručnjaci za najbeznačajnija područja samo da bismo bili glupavi za mnoge druge aspekte života.
Znanje je doista interdisciplinarno. Ako temeljito istražimo bilo koju disciplinu, otkrit ćemo kako je povezana s drugim disciplinama. Umjesto da učimo govoriti: “Ja sam matematičar” ili “Ja sam paleontolog”, trebamo naučiti kako da poboljšamo kvalitetu života radi drugih. To zahtijeva da vidimo uzajamne odnose među svim oblicima znanja.
Kada djelujete onako kako su veliki učitelji u povijesti djelovali, zaštićeni ste. Ponašate li se drugačije, zreli ste za propast. Zato trebamo djelovati kao duhovni ratnici. Kao ratnici, trebamo podrobnije proučiti duhovno znanje koje nam je dano. Moramo podrobnije ispitati kako nas Gospodin, koji nas je do ovdje doveo, pokušava odvesti još dalje.
Kako možemo ponovno postići taj duhovni sklad? Značajan korak koji možemo svi poduzeti jest usredotočivanje na kolektivnu moć zazivanja Božjih imena. To je moćno sredstvo izbavljenja. Bilo koje Božje ime koje vam je blisko zazivajte s osjećajem i uvjerenjem.
Danas je većina religijskih sustava napustila ideju zazivanja Božjega imena. A ako to i čine, čine da bi isporučili narudžbu: “Potreban mi je novi auto”, “Potrebna mi je nova kuća”, “Treba mi povišica”, “I ne zaboravi moga dečka.” Zar mislite da takav pristup usrećuje Gospodina?
On želi vidjeti kako se istinski mijenjamo i postajemo poput djeteta spremnog prihvatiti roditeljsku ljubav. Kad zazivamo Božja imena, prizivamo Gospodina, stoga moramo biti spremni da ga dočekamo. Ako počnemo prizivati, ako počnemo moliti, ako počnemo meditirati, ako počnemo mantrati, a nismo spremni primiti Gospodina, bit ćemo zbunjeni jer nećemo biti ni materijalisti ni spiritualisti, već nešto između.
Ako smo okorjeli ateist, barem možemo biti dobar ateist. Ali ako smo neopredijeljen spiritualist, onda smo u “ničijoj zemlji” jer poznajemo viša učenja, a ne slijedimo ih. Ne živimo li u skladu s onim što znamo, naša unutarnja priroda zna istinu i naše nas licemjerje guši. I dok se smješkamo i razgovaramo s drugima, iznutra osjećamo nešto posve drugačije, jer je naš um pod opsadom, a duša vapi, moleći za pravi osjećaj slobode i oslobođenja.
Ukratko, trebamo pogledati duboko u sebe. Trebamo se dovesti u ravnotežu, u prirodno stanje. Trebamo prestati stavljati pretjeran naglasak na materijalno i izvanjsko. Moramo se uvijek sjećati da smo duhovna bića koja imaju materijalna tijela i da istinski postojimo kao duhovne duše.
