Mi bi trebali biti centrirani u svom intelektu, tijelu i duhu i to istovremeno, centrirani i uravnoteženi. Kad mi znamo, spoznamo i iskusimo da smo troslojno biće, onda nam je lako donijeti bilo koju odluku i sprovesti je u djelo jer smo iskustveno sigurni da se možemo osloniti i pouzdati u svaki djelić Sebe. Ovakav čovjek, koji stoji na tri “noge” (duh, tijelo, intelekt), imat će zdravo i privlačno tijelo, upečatljivu personalnost, individualnost i produhovljenost. Takav čovjek će znati tko je, kolika mu je vrijednost, unutrašnja i vanjska snaga i moć. Takav čovjek će biti zahvalan za svoje psihofizičko zdravlje i čuvat će ga. Omar Hajjam je rekao: „Da bi mudro živjeli svoj život, ne morate mnogo toga znati. Za početak, zapamtite dvije stvari: Bolje gladuj nego jedi svašta. I bolje budi sam nego sa svakim.“
Upravo zbog toga što smo mi prihvatili sebe kao osobu, karakter, personu, a zaboravili na sebe kao individuu, događa nam se, odnosno proživljavamo konstataciju koja stoji u naslovu.
Pokušajmo definirati čovjeka. Što je čovjek?
Pogledajmo što kaže znanost: znanstveno ime ljudske vrste homo sapiens, što na latinskom znači čovjek umni, čovjek razumni, čovjek obdaren razumom, današnji čovjek.
Znači, znanost je čovjeka definirala kao intelektualno biće. Je li on to – ili je li samo to? Zapad je ogrezao u materijalizmu pa su mu i definicije takve, Istok je uspavan u duhovnosti pa je opet čovjek nekako manjkav.
Istina je izgleda negdje između, uključujući i Istok i Zapad i to Između. Čovjek je troslojno biće. Sastavljen je od duha, tijela i intelekta. (Psiholozi bi rekli svijest, podsvijest i nadsvijest). I materija je i duh je i energija je.
Čovjek je duhovno biće s fizičkim iskustvom, a ne fizičko biće s ponekim ili nikakvim duhovnim iskustvom. Kaže se iskustvom, a ne znanjem. Znanje i iskustvo nisu ni slični. Znači mi trebamo biti svjesni da smo centrirani (što uglavnom nismo) na tri mjesta. Centrirani bi trebali biti u svom intelektu, u svom tijelu i u svom duhu i to istovremeno, centrirani i uravnoteženi.
Znači, svaki naš dio mora biti centriran i uravnotežen unutar sebe, ali moraju i između sebe biti uravnoteženi da bismo se mi mogli centrirati, odnosno da bismo svake sekunde znali oko koje se osi „vrtimo“ sve dok to jednog blaženog dana ne bude jedinstvena os.
U ljudskom biću ništa ne funkcionira kao odvojeno. Ne samo da su svi dijelovi tijela, organi, međusobno povezani, već je tijelo povezano s umom, a samim tim su um i tijelo povezani s dušom, duhovnim. I ako smo bolesni mi liječimo simptome. Ne treba liječiti simptome treba liječiti ljude, cjelinu. Razboli se jedan dio tijela i mi liječimo njega, ali odjednom, bolest bukne u nekom drugom dijelu, nekom drugom organu.
Čovjek je cjelina pa prema tome ili je zdrav ili je bolestan, nema između. Tek sada shvaćam da su bolesti koje su se pojavile naši prijatelji. One nam poručuju: „Ne ponašaš se dobro prema sebi, promjeni način i stil života. Protiviš se onome što je priroda odredila i uredila. Ako me ne poslušaš na vrijeme ja ću krenuti da dalje hodam po tvome tijelu.“
I onda mi tim bolestima dajemo određena imena, čime im određujemo i lokalitet i individualitet, a u stvari tijelo je cjelina. Ako sipamo kap otrova u čašu vode ne možemo reći: „Ja ću samo zamutiti jedan djelić vode u čaši“. Mi možemo i dalje svojim umom uvjeravati sebe da će tako i biti, a istina je da ćemo zatrovati cijelu čašu. Ne možeš tražiti đavola, a naći anđela.
Jedna od najvećih zabluda suvremenog čovjeka je njegova potreba za racionalizacijom. Mi smo sve spremni i sposobni objasniti i racionalizirati, odnosno naš um koji često manipulira nama sve je spreman objasniti i tako učiniti racionalnim, zamagljujući nam u stvarnosti suštinu same suštine. Znači puneći naš stomak, um, mi ili zamućujemo cijelu čašu ili razbistrujemo cijelu čašu.
Mi ne punimo samo stomak, mi punimo cijelo svoje troslojno biće. Tromo tijelo = trom duh = trom i spor intelekt = nesvjestan čovjek, čovjek koji kroz život ide uspavan, ukratko čovjek koji ne živi život nego njega život živi i iživljava (se).
Mi smo tjelesno gladni, mi smo intelektualno gladni, mi smo duhovno gladni. U svakodnevici, na sve tri razine serviraju nam se trivijalnosti, neprovjerene, manipulativne informacije i ako nismo svakog momenta svjesni i prisebni počet ćemo i konzumirati ove trivijalnosti s fizičkim, duhovnim i intelektualnim apetitom.
Današnji čovjek je postao informacijski kontejner. Mirišemo onako kako i čime smo napunili kontejner. I uzalud ga pokušavamo zatvoriti da ne zaudara na sve i svašta i na organsko i na neorgansko.
Svaki dio naše troslojnosti teži i najbolje i optimalnije funkcionira u čistoći bez bilo kakve prljavštine i trivijalnosti. Tijelo će najbolje funkcionirati ako mu dajemo čistu i lijepu hranu, ako spavamo dovoljno, ako odmaramo dovoljno.
Intelekt će funkcionirati savršeno ako ga punimo lijepim sadržajima, ako ga stimuliramo lijepim knjigama, prijateljima s kojima možemo razgovarati, a ne ogovarati, ne može se naš intelekt zdravo razvijati ako ga hranimo trivijalnim sadržajima, žutom štampom, intrigama, lažima, obmanama, pohlepom…
Naša duhovna dimenzija će se zdravo razvijati i produbljivati (um ide u visine, a duh u dubine i ako su spojeni i u sinergiji bezgranični smo), ako zadovoljavamo duhovne potrebe, za nekoga je to samoća (ne usamljenost) koja je često neophodna da čovjek razbistri misli, posloži mnoge stvari, donese ispravne vlastite odluke bez vanjskih uplitanja, samopropitivanje, samopromatranje, meditacija, molitva, odlazak u neku bogomolju…
Međutim mi smo se izgubili, mi ne znamo ni gdje idemo ni kamo smo krenuli niti što je to u nama što je istinski gladno i žedno. Čega? Koga? Bernard Shaw je volio putovati i skoro svi uposlenici željeznice su ga već upoznali. Jednog putovanja, kondukter je pregledao karte i došao je do njega. Bernard Shaw je panično tražio svoju voznu kartu, ali nje nije bilo nigdje – izvrnuo je pred kondukterom sve džepove, skinuo kaput, istresao kofer, ali karte nigdje.
Nije ni čuo konduktera dok mu je govorio da nema veze, da on zna da gospodin Shaw ima sigurno kupljenu kartu, ali da ju je negdje ispustio. Na to mu čuveni pisac reče: „U redu dobri čovječe, ova karta ne treba tebi, karta treba meni da bi znao gdje putujem. Zaboravio sam gdje putujem i ako je ne pronađem neću znati gdje sam krenuo i na kojoj stanici trebam izaći.“ Svi smo mi Bernard Shaw u ovoj situaciji dok se ne osvijestimo, odnosno dok ne pronađemo svoju voznu kartu.
Znači, kad mi znamo, spoznamo i iskusimo tko smo mi (troslojno biće) onda nam je lako donijeti bilo koju odluku i sprovesti je u djelo jer znamo i iskustveno smo sigurni da se možemo osloniti i pouzdati u svaki djelić Sebe. Da znamo kuda idemo. Ne treba nam podrška izvana, jer ona može, a i ne mora biti konstanta. Ali naše tijelo, naš duh, naš intelekt će uvijek biti tu.
Mi se samo trebamo brinuti da su u ravnoteži i da se ne „svađaju“ unutar nas međusobno. I naravno da će ovakav čovjek, koji stoji ne na dvije noge, nego na tri (duh, tijelo, intelekt), imati lijepo tijelo, upečatljivu personalnost ili meni draža riječ individualnost i produhovljenost. Neće klecati ni na jednu nogu, potući na prvi kamenčić niti zamuckivati i zanijemiti pred bilo kim.
Takav čovjek će znati tko je, kolika mu je vrijednost, unutrašnja i vanjska snaga i moć. Takav čovjek će biti zahvalan za svoje psihofizičko zdravlje i čuvat će ga. Istinski zahvalan na svim blagodatima, materijalnim i nematerijalnim, može biti samo duboko produhovljen čovjek.
Treba li napomenuti da će ovako izgrađen čovjek imati i optimalnu težinu, um i konačno otvoren put ka duhovnom? Takav čovjek će znati razlikovati duhovnu, tjelesnu i intelektualnu glad kao i načine kako svaku od njih zadovoljiti na odgovarajući način.
Kažu da je Omar Hajjam rekao: „Da bi mudro živjeli svoj život, ne morate mnogo toga znati. Za početak, zapamtite dvije stvari: Bolje gladuj nego jedi svašta. I bolje budi sam nego sa svakim.“
