Blizu smo kraja kalendarske 2024. godine i svaki kraj nosi u sebi poruku prošlih vremena i donosi nam mogućnost novog početka.
Poštovanje prošlosti je bitno, kakva god da bila, mijenjati je ne možemo, ali svakako je možemo zahvalno prigrliti. Ne zaboravimo, dala nam je vrijeme, uz tužne trenutke iz kojih smo učili i dala nam je sretne trenutke zbog kojih smo puni nade nastavili ka sutra.
Sada, kada smo stigli u to sutra, pozvani smo osvijestiti gdje smo i jesmo li zadovoljni kako provodimo darovano vrijeme, živimo li u harmoniji sa svojom dušom i sanjamo li budni.
Uvijek u posljednjem mjesecu godine dođe poznata sjeta i tada više nego inače nedostaju oni kojih više nema među nama.
Znam koliko nedostaju, i da me ne bi potpuno obuzeo osjećaj nedostatka podsjetim se koliko smo sretna jer sam ih imala u svom životu i zahvalim im se beskrajno, izvanvremenski.
Htjela bih podijeliti s vama iskustvo gubitka i nastavak života nakon.
Podsjeti me tako vrijeme zadnjeg mjeseca u godini na teško životno razdoblje naše obitelji, kada smo se suočili s neizrecivom tugom i pitali se kako nastaviti dalje bez nama nezamjenjive osobe. Ali, odabrali smo nastaviti nekako.
Evo, tu sam i pišem ove redove. Sjećam se vrlo živo kako se tada sve raspadalo i bila sam sigurna da će taj golemi osjećaj tuge moje srce razbiti na tisuće najsitnijih dijelova i više se nikada neće sastaviti.
Mislila sam tada da ću zauvijek nositi samo tugu u svom srcu i da se više nikada zapravo neću radovati Božiću i Novoj godini.
Ali na sreću, moje misli se nisu ostvarile.
Nastavili smo živjeti kako smo znali, pomalo, iz dana u dan, pustili smo tugu u nama da nas obuzme, pustili smo suze da teku. Shvatili smo da to moramo proći, svatko od nas, svatko na svoj način žaljenja, tugovanja.
Samo, ja sam odabrala proći tugovanjem tek s odmakom vremena, jer, htjela sam nam biti svjetlo i izvesti nas iz tog tmurnog razdoblja.
I jesam, ali ta odgoda tugovanja je bila visoka cijena. Sada znam kao proces iscjeljenja traži proživjeti tugu onda kada je osjećamo.
Naučila sam ne skrivati više tugu kako bih pokazala drugima koliko sam jaka, upravo tada kada je vrijeme za tugu je bitno pokazati ranjivost, jer tako iscjeljujemo kako sebe tako i druge.
Srećom, nismo bili sami, imali smo podršku, razumijevanje i suosjećanje jedni za druge, imali smo Ljubav koja nas je vodila, imali smo pomoć duše.
Tada sa svojih 19 godina nisam znala imenovati što točno znači duhovnost, što je spiritualnost, ali svakako sam znala što je duša i po prvi put tada sam prozrela kako duša živi i van tijela.
I bezgranično sam zahvalna na tom uvidu, koji sam mogla spoznati samo kroz težak trenutak gubitka voljene osobe.
Iskreno, shvatila sam da kada odu drage osobe iz naših života, nakon neizmjerne tuge koju osjetimo prilikom takvog gubitka i nakon izvjesnog vremena njihova Ljubav ka nama i naša ka njima postaje sve snažnija i jasnija. Ne blijedi sjećanje na njih nakon odmaka vremena, sjećanje je isto živo kao dok su bili tu uz nas. I to je dokaz da vrijeme ne može premašiti iskrenu Ljubav, jer je izvanvremenska.
Sjećam se tada kako nam je kao nekom čarolijom došao u ruke film “Ja ću budan sanjati” i donio nam je utjehu, poput tihe poruke duše:
“Tu sam i dobro sam, ne tugujte, jer srest ćemo se jednom opet, volim vas.”
I tako smo spoznali kako bezuvjetna Ljubav svakim danom postaje sve jasnija i vodi nas iz dana u dan.
Postala je naš budan san i shvatili smo što znači budan sanjati.
Što zapravo znači budno sanjati? Znači živjeti svjesno i zahvalno, voljeti i vjerovati u Ljubav.
I sada, nakon 25 godina nakon mog prvog svjesnog susreta s dušom izvan tijela, sve što mogu reći je da Ljubav nikada ne umire, jer duša ne umire.
Čuvajmo zato Ljubav, svaki dan slavimo je, makar malom gestom pažnje, tako budni sanjamo.
Preporuke za film svakako, za sve generacije je, u originalu je pod nazivom WHAT DREAMS MAY COME, iz 1998. godine.
Glumačka ekipa u čelu sa sjajnim Robinom Willamsom i poruka filma su melem za naše duše.
Bezuvjetna Ljubav je vječna.
Sanjajmo budni, iz Ljubavi, s Ljubavlju, za Ljubav.
Tamara Ružić
