Ljudi s manje traume iz djetinjstva donose bolje odluke za odnose jer ih podsvjesne povrede ne guraju u veze. U njihovim odnosima postoji mnogo više svjesnog nego podsvjesnog. Naša intenzivna privlačnost prema drugim ljudima ima mnogo više veze s prošlim povredama i traumatičnim iskustvima, nego što ima veze sa stvarnom ljubavi. I ona nas tjera da sami donosimo životne izbore koji su u konačnici korak prema iscjeljenju, ali su i korak prema ozbiljnoj povredi.
Odgovor je ne. Jer kada postavljamo to pitanje, mi zapravo ne volimo nekog, nego smo zaljubljeni u tu osobu. Ljubav je stanje jedinstva. Voleći nekog, uključujete i doživljavate drugo osobu kao sebe. To je stanje poštovanja prema nekome ili nečemu. Ljubav zapravo nema potrebu vezati se za nekoga ili nešto (da bi formirala jedinstvenu vezu) jer ne priznaje odvajanje. Kada se prepozna razdvojenost, ono što dobivamo je to što zovemo zaljubljivanje.
Zaljubljenost je stanje intenzivne privlačnosti prema nekome. Imamo svjesnu i nesvjesnu definiciju ljubavi. Naša podsvjesna definicija ljubavi često je zapravo vrlo tužna. Ljubav na podsvjesnoj razini sve je što asociramo na dom, točnije dom iz djetinjstva. Dakle, ako je dom značio razočarenje, izdaju i usamljenost, onda je naša podsvjesna definicija ljubavi upravo toga. Pa ćemo sresti nekoga zbog koga se upravo tako osjećamo i gdje naša podsvijest kaže “Ah, ovo mora biti ljubav”.
Da bi vas nešto privuklo, poput magneta, mora postojati polaritet između vas i te stvari.
Ali polaritet je mnogo složeniji od toga da su dvije stvari suprotne jedna drugoj. Da bismo imali polaritet, moramo odbaciti aspekt svoje cjelovitosti. To znači, da bih došao u ovaj život kao muškarac, moram odbaciti aspekt sebe koji je ženski, a da bih došao u ovaj život kao žena, moram odbaciti aspekt sebe koji je muški. Ovo postaje moje “ja koje nedostajem”. A kako bih ponovno postao cjelovit, moram se ponovno ujediniti sa svojim nestalim ja. Tako je rođena sjenovita strana mog bića. Taj aspekt mene sada postaje nešto čega nisam svjestan. Mogu se ponovno ujediniti sa svojim uskraćenim, odbačenim, potisnutim aspektom iznutra ili izvana. Izvana, zaljubljujem se u ono što sam izgubio.
Podignimo ovo na novu razinu. Stvari o nama koje niječemo, odbacujemo, potiskujemo i odričemo ih se, a koje uzrokuju probleme u našim odnosima, aspekti su od kojih se distanciramo zbog traume koju smo doživjeli. Rođenjem ovisimo o odnosima unutar naših obitelji koje nas onda socijaliziraju u društvo koje još nije u potpunosti evoluiralo. To dovodi do toga da učimo da su neki aspekti nas prihvatljivi, a drugi nisu. Što je prihvatljivo, a što neprihvatljivo ovisi o perspektivi obitelji u kojoj ste rođeni.
Aspekte nas koji se smatraju neprihvatljivima (i pozitivne i negativne) naša je obitelj odbila, a aspekte koji se smatraju prihvatljivima, nije odbila. Dakle, budući da smo zbog svog opstanka ovisni o odnosu, mi činimo sve što možemo da se odreknemo, poreknemo i potisnemo one aspekte u sebi koji se ne odobravaju, dok prenaglašavamo one koji se odobravaju. Distanciramo se od onoga što ne odobravamo. Ovaj instinkt samoodržanja naš je prvi čin samoodbacivanja.
Primjer: Ako odrastamo u obitelji u kojoj smo osjećali teror, ali je taj teror bio neprihvatljiv, potiskivali smo ga i poricali i sada su taj teror i strah postali podsvjesni. Pretjerano kompenziramo bilo koju osobinu koju smo uskratili. Na primjer, osoba koja je potisnula aspekt sebe koji je težnja, postaje apatična. Osoba koja je potisnula aspekt sebe koji je bio apatičan, postaje radoholičar koji stremi za uspjehom i briljira u svemu. Dakle mi postajemo isto tako romantično privučeni ljudima koji odražavaju aspekt nas samih koji nam nedostaje. Mi smo im savršen par. Zajedno se osjećamo cjelovitije.
To znači da će žena koja je apatična završiti s radoholičarom koji stremi za uspjehom i da će oboje prouzročiti bol jedno drugome jer je druga osoba podsjetnik na odbačeni aspekt njih samih. Oni odražavaju jedno u drugome, svako svoje izgubljeno ja. Kada u drugim ljudima vidimo pozitivne aspekte sebe koje smo si uskratili, to uzrokuje da se u njih zaljubimo. Čini se da je to naša prilika da postanemo cjelovitiji. Želimo još više cjelovitosti. Postajemo o tome ovisni. Veličamo, dižemo na pijedestal pa čak i idoliziramo drugu osobu. Potreba je onaj izgladnjeli osjećaj žudnje za nečim ili nekim. Želja ne boli kao potreba jer ne dolazi nužno iz prostora nedostatka. Naše svjesno ja ima želje.
Ove želje su stvari koje želimo, ali ne stvari za koje smatramo da ćemo umrijeti bez njih. Međutim, podsvjesni um ima potrebe za stvarima koje želimo i mislimo da ćemo bez njih umrijeti. Dakle, vaše podsvjesno Ja ima drugačije potrebe u vezi od vašeg svjesnog Ja. A podsvijest će pobijediti. Odatle zapravo dolazi svemoćna intenzivna privlačnost prema nekome (za razliku od svjesne intimne povezanosti i uzajamnog uvažavanja). Naravno, moguće je osjetiti onu svemoćnu intenzivnu privlačnost prema nekome, koja je potaknuta podsvjesnim Ja i također imati visok stupanj svjesne privlačnosti. Ali mnogo češće, kada imamo kronično bolne odnose, svjesni um nije uključen u izbore naših odnosa.
Jednostavno smo poput izgladnjele osobe koju unutarnja praznina tjera da pronađemo bilo koji način da popunimo tu prazninu. Ta iskra koju smo osjetili kao privlačnost, nestaje u odnosu kada se vežemo za drugu osobu, na isti način na koji magneti, kada se dotaknu, formiraju potpuni krug. Zato što je ta točka privlačnosti sada ispunjena i naš je partner ispunio prostor koji je nedostajao. Ono što ostane nakon toga je naše. Ponekad otkrijemo da nam se svjesno zapravo naš partner ne sviđa, kada se naše podsvjesne potrebe ispune.
Evo primjera: Žena može svjesno znati da bi željela partnera za intimnu vezu u kojoj se ona i on razumiju i bezuvjetno su dostupni jedno drugome. Ali podsvijest možda želi da ona bude sigurna. Zbog toga nikada ne ostaje sama dovoljno dugo, kako bi pronašla partnera koji bi odgovarao onome što ona svjesno želi od partnera. Umjesto toga može završiti s prvom osobom koja naiđe i uspostaviti vezu koja odgovara njezinoj podsvjesnoj definiciji ljubavi – a to je sigurnost. A ako je sigurnost za nju općenito odnos, ona neće imati izbora i bježat će iz jedne veze u drugu, radi sigurnosti.
Za većinu ljudi, naša podsvijest je ta koja nas vodi u odnose, a ne naša svijest. A naš podsvjesni um je pun sjena. Onda pogađate što će se dogoditi? Te sjene zrcali naš partner. I više od toga, nakon što su naše podsvjesne potrebe zadovoljene, odjednom vidimo da su naše svjesne želje ostale potpuno neispunjene. Dakle, u prethodnom primjeru, nakon što je ova žena s muškarcem s kojim se osjeća sigurno, počet će je jako smetati što on nije sposoban za intimnu vezu, što je ne pokušava, razumjeti, ili što je emocionalno nedostupan. Ona je privukla ovog muškarca kako zbog podsvjesne potrebe koju ima, tako i zbog povreda iz prošlosti koje pokušava iscijeliti. Ovu ljubav nazivamo reinkarnacijom.
Ako smo imali figuru primarne privrženosti koja nas nije voljela na način na koji smo trebali biti voljeni, neprestano se zaljubljujemo u ljude koji imaju slične atribute kao ta osoba, kako bismo mogli zacijeliti tu povredu. Dakle, velika je vjerojatnost da je žena iz našeg primjera imala tatu koji nije bio emocionalno dostupan, koji je nije pokušavao razumjeti ili nije bio nesposoban za intimnu vezu. Na višoj univerzalnoj razini, odnos s muškarcem koji je takav, ona ima priliku zacijeliti vlastite rane iz prošlosti i postati sama po sebi cjelovitija. Na nižoj razini, ona je uvjerena da ako dobije muškarca kao što je tata, i natjera ga da joj bude dostupan, razumije je i uspostavi intimnu vezu s njom, ona je iscijelila svoju ranu iz prošlosti.
Ljudi s manje traume iz djetinjstva donose bolje odluke za odnose jer ih podsvjesne povrede ne guraju u veze. U njihovim odnosima postoji mnogo više svjesnog nego podsvjesnog. Naša intenzivna privlačnost prema drugim ljudima ima mnogo više veze s prošlim povredama i traumatičnim iskustvima, nego što ima veze sa stvarnom ljubavi. I ona nas tjera da sami donosimo životne izbore koji su u konačnici korak prema iscjeljenju, ali su i korak prema ozbiljnoj povredi.
To ne znači da se trebate bojati tog osjećaja intenzivne privlačnosti. To znači da kada god osjetimo intenzivan osjećaj zaljubljenosti, moramo biti potpuno svjesni da je aktivirana naša podsvijest koja će pokušati zadovoljiti svoje potrebe. Trebamo se potruditi otkriti svoje podsvjesne motive za odnos. Potrebno je biti spreman na susret s ogromnim sjenama. Nadamo se da smo odabrali partnera koji je isto tako spreman suočiti se s tim sjenama, i to baš s nama. Kada bi dvoje ljudi bilo sposobno proći kroz sjene u njihovom odnosu, kako bi postali dva cjelovita bića u tom odnosu ( umjesto dvije polovice cijele osobe ), sve što bi ostalo bila bi ljubav.
Studije o ugovorenom braku zbunile su ljude jer ne samo da pokazuju visoku stopu dugoročnog uspjeha, također pokazuju višu stopu zadovoljstva među bračnim partnerima. Ako ljudi ne biraju partnere na temelju ljubavi, kako to može dovesti do sreće? Izbacimo nedostatak slobode i pogledajmo pravi razlog za ove rezultate. To je zato što u ugovorenom braku privlačnost nije ono što vodi do odluke o vjenčanju. To znači da podsvijest i sve povrede iz djetinjstva ne vode ljude u odnos. Stoga sreća u braku zapravo ovisi o tome da li je par kompatibilan ili nije. Ako je, veća je vjerojatnost da će iz bračne zajednice proizaći iskrena ljubav.
Ako bračni partneri nisu kompatibilni, to će biti nesretan brak. Pravu ljubav lakše je razviti kada podsvijest i sve njezine razne povrede nisu uključene prilikom upoznavanja. Dakle, potrebno je preispitati našu kemiju. Kada kažemo stvari kao što su “Osjećam se dobro” ili “Imamo sjajnu kemiju”, to znači da je u odnosu prisutna polarizacija, što to znači da u odnosu postoje sjene kojih trenutno nismo svjesni. A ako ste se osjećali prazno prije nego što ste ušli u vezu, opet ćete se osjećati jednako prazno i kada uđete u vezu.
Kad smo zahvaćeni intenzitetom osjećaja jake kemije ili privlačnosti, često ignoriramo svoje prvotne alarme. Kada se ta privlačnost jednom pretvori u vezu, mi smo u odnosu. Padamo sa oblaka na kojem smo bili i naš život postaje izazovna stvarnost dijeljenja života sa drugim ljudskim bićem. Većina ljudi uloži više truda u odluku što će jesti za ručak svaki dan nego u odluku sa kim žele imati odnos. Kada osjetimo intenzivnu povezanost, kemiju i sav potencijal koju nam nosi budućnost, umjesto da sanjamo o zajedničkoj budućnosti, dobra je ideja maknuti fokus sa tog aspekta veze i pogledati što nam je ostalo. Da nema privlačnosti, bi li bio / bila kompatibilan/a s ovom osobom?
Ljubav ne pobjeđuje sve kada su u pitanju odnosi. Prisjetite se svojih prošlih veza i zapitajte se… Nijedan problem ili sukob nije nepremostiv ako volimo dovoljno. Je li to bila istina o vašim prošlim vezama?
Moguće je voljeti nekoga, ali biti sa tom osobom u vezi je loša odluka za vaš životni stil. Na primjer, možete voljeti nekoga vojnika, ali znajte da ćete biti jadni ako mjesecima, ako ne i godinama, ostanete sami sa svojim partnerom u inozemstvu. Moramo pogledati u budućnost, npr. sjedimo sami u kući za Božić i rođendane. Neki ljudi to mogu, neki ne. Ako ste osoba koja ne može i svejedno ste odabrali vezu sa nekim tko je u vojsci, vaša veza će postati bolna. Nikada ne bismo trebali stavljati predanost ispred kompatibilnosti. Ali nakon što uspostavimo kompatibilnost, moramo se posvetiti funkcioniranju odnosa. Bez obzira na to koliko se volite, vaše će razlike biti važne.
Veze rijetko kada prestanu jer se dvoje ljudi ne vole dovoljno. Obično završe jer dvoje ljudi nisu bili svjesno kompatibilni ili svjesno predani. Postoji izreka: “Sve dok dvoje ljudi žele uspjeti, oni mogu uspjeti.” Ovo je točno. Ljubav pobjeđuje mnoge stvari. Ali mnoge stvari, ne prevladava. Ono što nalazimo kada je prisutna istinska nekompatibilnost je da dvoje ljudi ima želje koje vuku u dva suprotna smjera. Suprotstavljeni su do te mjere da se ne mogu prilagoditi jedno drugome. Stoga nestaje želja da to uspije a osjeća se kao da hodamo lijevo-desno umjesto naprijed.
Neke se razlike mogu prilagoditi, na način gdje su oba partnera sretna, neke ne mogu. Uvijek trebamo tražiti treću opciju, ili način da se prilagodimo razlikama, ako smo se već obvezali i pojavljuje se nekompatibilnost. Ali također moramo znati da ako ne postoji način da udovoljimo željama partnera ili oni našima i da ostanemo zajedno, odnos treba prekinuti.
Sve dok ste svjesni što više želite, da li ćete, iz intenzivnog osjećaja privlačnosti, više ili manje djelovati, uopće nije važno. Želite li najbržu ekspanziju i osobni rast koji možete postići? Ako je tako, svakako slijedite svoje intenzivne privlačnosti. Ili želite mirnu, spokojnu zajednicu za vezu? Ako je tako, nemojte slijediti svoju intenzivnu privlačnost nego senzibilitet. Ako vaš cilj nije brzo iscjeljenje i prosvjetljenje, nego vam je cilj da budete istinski sretni u miru u vašem odnosu, morate prakticirati sljedeću mantru: Ljubav nije dovoljna. Ljubav treba svjesnu kompatibilnost i predanost.
AUTOR: Teal Swan
https://tealswan.com/resources/articles/is-love-enough/
Prevela i prilagodila Angelica Horvatić / angelicahorvatic.com
facebook.com/AngelicaHorvatic
Angelica Horvatić je praktičarka iscjeljivanja trauma, iscijeljenja unutarnjeg djeteta, savjetnica za partnerske odnose, praktičarka rada sa sjenom, hipnoterapeut i coach. Rođena i odrasla u Hrvatskoj, u posljednjih 20+ godina, za vrijeme studija i rada u Velikoj Britaniji, na Bliskom Istoku, po Europi i onda Australiji, Angelica je radila sa tisućama ljudi iz cijeloga svijeta, individualno i kroz svoje grupne radionice.
Pošto su gotovo sva prva iskustva u njenom životu bila vrlo traumatična, Angelica je, kroz svoju “borbu za život”, rano shvatila da nije svim dušama data takva brzina, snaga i radost za ŽIVOT i da je njoj to dato u tolikoj mjeri upravo zato da bi mogla pomoći drugima.
Njena misija je pomoći ljudima da se ‘podignu’ i pokrenu u smjeru kojim žele ići, povezani sa sobom i drugima.
“Oslobodi svoju sjenu. ŽIVI svoju Istinu.” je njen moto.
Angelica organizira i vodi vikend intenziv radionicu u prirodi, u Istri 01.09.- 03.09.2023.:
Partnerski Odnosi i Trauma – Vikend Intenziv za parove i samce 1.9.-3.9.2023.
