Jedno od najstarijih pitanja u psihologiji i drugim područjima kao što je filozofija odnosi se na postojanje slobodne volje, odnosno, biramo li doista što ćemo činiti sa svojim životima. Mi biramo prema slobodnoj volji, zar ne? Evo, odabrali ste pročitati ovaj tekst, to je bio vaš slobodan izbor, nije li? Jer, prema općoj definiciji, postupanje po slobodnoj volji znači da netko sam odabire svoj način djelovanja.
Os Uma / Barbara Kovačević
No, i životinje tada zadovoljavaju ovaj kriterij, a smatra se da samo ljudi posjeduju slobodnu volju. Prema tome, što pojam slobodne volje označava i postoji li ona uopće? Pitanje slobodne volje je malo škakljivo jer predstavlja sudar dvaju suprotnih, ali jednako valjanih stajališta dok se s čisto metafizičkog stajališta postavlja pitanje: zbog čega smo ovdje? Koja je svrha života ako sami ne možemo birati svoj put?
Istovremeno se sa znanstvenog stajališta javlja drugo pitanje: kako se išta može dogoditi ako nema svoj uzrok? Jer, ako doista možemo slobodno birati, tada ti izbori ne smiju biti uzrokovani nečim drugim. A to je nešto što se ne može objasniti u okviru znanosti na koju se danas često oslanjamo.
U psihologiji ne postoji zajednički konsenzus o postojanju slobodne volje. Freud i Skinner, poznati psiholozi, nisu se slagali u mnogim stvarima, no obojica su smatrali da na ljudsko ponašanje utječu vanjska događanja. Tako je Freud tvrdio da podsvjesni konflikti utječu na čovjekovo ponašanje dok je Skinner tvrdio da su nepredviđeni događaji iz okoline oni koji će imati utjecaj. No, obojica su smatrali da čovjek ne posjeduje slobodnu volju.
Daljnje „prijetnje“ mogućnosti postojanja slobodne volje dolaze i sa područja neuroznanosti i genetike. Neuroznanstvenici, temeljeno na raznim skeniranjima mozga, uglavnom tvrde da ne postoji neki čimbenik u mozgu koji donosi odluke te da se, s biološkog stajališta, mozak ne razlikuje od jetre kad je sloboda djelovanja u pitanju.
Genetičari, s druge strane, tvrde da će određeni geni reagirati na određeni način što temelje na istraživanjima poput onog u kojem se otkrilo da će se djevojke s određenim genskim receptorom oksitocina osjećati više usamljeno u prisutnosti osoba koje djeluju osuđujuće u odnosu na one koje ne nose taj gen. Dakle, postoji li nada da posjedujemo slobodnu volju ili nama upravljaju biologija i naša okolina?
Neki psiholozi svoje teorije temelje na postojanju slobodne volje kao, primjerice, teoriju samoodređivanja prema kojoj je slobodno odabrano ponašanje temeljna ljudska potreba dok teorija osobnog identiteta, temeljena na psihologiji ega, kaže da mlade osobe korištenjem slobodne volje traže „svoje mjesto pod suncem“.
Abraham Maslow, osnivač škole unutar suvremene psihologije poznatom pod nazivom humanistička psihologija, samoaktualizaciju, odnosno identifikaciju i život u skladu s osobnim potencijalom, smatra krajnjim ciljem ljudskog postojanja.
Ovakvi oprečni stavovi donose nova pitanja: kako osoba može samostalno odlučiti i realizirati svoje potencijale kad znanstveni, fizički dokazi pokazuju suprotno? Preuzimamo li onda odgovornost za postupke koji nemaju nikakve veze sa svjesnom namjerom? Jesmo li doista automatska bića bez slobode izbora? Jer, ako jesmo, koja je tada svrha voljnog djelovanja, davanja smisla životu i svijetu koji nas okružuje ili samoostvarenja?
Pitanje slobodne volje također uključuje i čovjekov moral. Primjerice, ako kriminalac ne djeluje prema slobodnoj volji, kako može biti odgovoran za počinjeni zločin? Ili dijete koje nije položilo ispit – kako ga kazniti ako je rezultat testa bio neminovan? Roditelj koji je razmazio svoje dijete prema tome također nije učinio ništa loše jer to nisu bile njegove odluke.
Psiholozi poput Roya Baumeistera su stoga pokušali razviti znanost o slobodnoj volji koja se temelji na posljedicama vjerovanja u slobodnu volju zbog čega je proveo istraživanje kojim se pokazalo da će osobe koje se uvjeri da nemaju slobodnu volju djelovati na društveno neodgovoran način kao što su varanje i nepomaganje drugima. No, je li upravo to bio pokazatelj postojanja slobodne volje? Jer, ako ona ne postoji, tada bi se 100% ljudskog ponašanja moglo objasniti.
Čini se da se na kraju nismo puno pomakli s početka, a vjerojatno ste i pretpostavljali da je riječ o pitanju koje će ponuditi filozofski odgovor. Svakako je riječ o vrlo opširnoj temi o kojoj će laici, ali i znanstvenici, raspravljati još desetljećima dok se vi sada ponovno možete zapitati: jesam li ovaj članak pročitao svojevoljno ili nisam? Dakle, što mislite?
Os Uma / Barbara Kovačević
