Nekim misliocima su tragični, besmjerni, s izgledom slomljenih kičmi, svi oni napori koji razvijaju šarolikost i raznolikost svijeta, bogatstvo pojava, predodžbi, spoznaja i istina koje u svojim temeljima oponiraju jedna drugoj. Zašto je božanska cjelina izabrala zakučaste i egocentrične puteve do same sebe, zašto je dala svjetlo i tamu, ljepotu i ružnoću, grijeh i svetost, radost i žalost, zašto se riznica najopasnijih i najdragocjenijih mudrosti, što vjera u otajstvo Isusa svakako jest, može tržiti u svakom jeftinom dućanu, zašto takve nečuvene, smione, čak zastrašujuće spoznaje i slutnje, kakve nalazimo u nekim Isusovim govorima, nisu brižljivo skrivene i zagrađene zaštitnim bedemima? Zar ta profanacija ne podilazi sve izraženijem, sve intenzivnijem disparitetu i polaritetu svijeta, sveprisuću uništavajućih ratova, mržnji iznad ljubavi, ljubavi iznad plemenitosti i univerzalne dobrote? Op! Zar sam nešto rekao protiv ljubavi? Zar sam je obesmislio u tom jedinstvu ako sam u njoj pronašao natruhe nekih razarajućih iskrica? Zamislite da se nalazite u nekoj uskiptjeloj dvorani, prošaranoj svjetlima raznobojnih reflektora, a s centralnog mjesta na pozornici – poširokog naslonjača koji ugošćuje pogolemo tijelo, do vas dopiru plamne riječi koje jašu na vulkanskom ritmu, nazalno promumljane od nekrunjenog kralja soula: Let me light up your love and together we light up the world (Daj da zapalim tvoju ljubav i zajedno ćemo zapaliti svijet). To jest pjesma s malo žešćom metaforom, ali još snažnije metafore, nažalost, počesto kuljaju iz usta onih koji su jako moćni, koji su jako zaljubljeni u predstavu o sebi i u predstavu o onome što moć, udružena s ljubavlju i nošena ljubavlju, može učiniti u svijetu učmalih racionalnosti. Zar ljubav ne smije sumnjati, kolebati se, zar se i takova, iracionalna, ne smije uspinjati do najuznostijih stuba koje se jedinstvom transcedentalnoga ili stvarnoga Boga nazivaju, zar bi joj odrekli doticanje razina koje su prispodobe samoga boga Šive koji svojim plesom svijet u krhotine pretvara? Tko je jednom ljubio zar nije za vječnost ljubio pa ma kako razdor između svoga unutarnjega Ja i vanjskoga svijeta osjećao kao deziluziju? Ili, uzmimo drugi primjer. Narod je, ljudi su uredili svijet po principu delegirane moći. Svijet je bipolaran jer je dijalektika materijalizma u svojoj biti besciljna, ili bi takovom vrlo lako mogla postati. Dilema između pozicije i opozicije političke moći pogrešna je dilema, mnogo je stvarnosnija ona između naroda i onih koji u njegovo ime vladaju. Ali dijalektički materijalizam je ovu prvu pretvorio u nužnost, a ovu drugu u iluziju, premda je stvar sasvim obratna. I tu odgovore tražimo u jedinstvu. Ali ne u nekom dosadnom, sivom, misaonom, teoretskom jedinstvu, već onomu koje je puno života, puno smijeha, puno bola, onomu koje u ljubavi i žrtvovanju pripada svim bogovima, svim ljudima, svim svjetovima, svim vjekovima.
Jer, samo u tome postoji život, u stalnom kretanju i stapanju suprotnosti šarolikoga svijeta, u stalnom podsjećanju da u osnovi te šarolikosti stoji jedinstvo. Možda su najveće riječi čovječanstva one koje su tu dvostrukost izrazile magičnim znacima i izrekama što je omogućilo da se ona lakše percipira i kao nužnost i kao iluzija. Kinez Lao-Ce sročio je nekoliko takvih izreka u kojima oba pola života kao da se načas dotaknu. Još plemenitije i jednostavnije, još srdačnije to se čudo zbiva u mnogim Isusovim riječima. Možda bi bilo dobro i poželjno da čovjek, želi li saznati neku od tih moćnih riječi, mora žrtvovati godine i riskirati život, isto onako kako to čini za druge visoke vrijednosti u životu.
Jedan dio starih istočnjačkih učenja i religija počiva na drevnoj ideji jedinstva. Raznolikost svijeta, bogata, šarena igra života sa svojih tisuću oblika svodi se na božansko jedinstvo na kojem igra počiva. Svi likovi pojavnoga svijeta ne doživljavaju se kao po sebi postojeći i nužni, već kao igra, površna igra časovitih tvorevina i one kao da s Božjim udisajima i izdisajima tvore cjelinu svijeta dok je pak svaki od tih likova, Ja i Ti, prijatelj i neprijatelj, životinja i čovjek, samo trenutačna pojava, samo prolazno inkarnirani dijelovi iskonske jednine u koju se uvijek moraju vraćati.
Tom znanju o jedinstvu, iz kojega vjernik i mudrac crpi sposobnost da patnju svijeta osjeća prolaznom i ništavnom i da se, težeći jedinstvu, toga oslobodi, kao protuteža odgovara suprotna misao: da ipak i unatoč svem onostranom jedinstvu mi na ovomu svijetu život promatramo kao niz odvojenih i međusobno stranih pojavnosti. Usprkos svem jedinstvu čovjek je, čim se prihvati taj drugi stav, ipak čovjek, a ne životinja, jedan je dobar a drugi zao, i ipak postoji ta zbrkana i šarena zbilja.
Jedan mudrac je nekoć rekao: „Nikada ne ću uspjeti saviti dva kraja života jedan prema drugome, zapisati dvoglasje melodije života. Pa ipak ću poslušati mračnu zapovijed iz svoje unutrašnjosti i bez prestanka ponovo pokušavati. Jer to je opruga koja tjera moju uru.“
Autor: Zlatko Tomić, književnik
