Sami i potpuno goli, poput morskih sirena što izranjaju iz oceanskih dubina, dolazimo na ovaj svijet. Potom, držeći kormilo svojih odluka i izbora, plovimo ponekad mirnim, a ponekad uzburkanim vodama svoga ovozemaljskoga života te, uranjajući u situacije, stanja i odnose mnogih boja i oblika, postajemo “veliki”, starimo. Naposljetku, kada se naša ovozemaljska ladica života ispuni do vrha, odlazimo…onako kako smo i došli na ovo predivno mjesto – sami i potpuno goli. No, goli samo izvana, u svom fizičkom i materijalnom obliku. Iznutra, međutim, “obučeni” u novo odijelo spremno za polazak naše duše na neko novo, za sada, nepoznato putovanje.
I koji je onda smisao tog našeg izranjanja u OVDJE i ponovnog izranjanja iz OVDJE? Smisao je u dolasku sebi odnosno u spoznavanju koja je svrha dolaska naše duše kao vječne i besmrtne iskre u ovaj OVDJE svijet i, u tom smislu, traganju za svim onim putevima i puteljcima koji nas mogu dovesti do tog predivnog mjesta – mjesta ispunjenja naše svrhe OVDJE. Mjesta pronalaska onog najvrjednijeg i, u konačnici, jedinog što “možemo imati” ako se tome otvorimo – SEBE SAMIH.
U ovozemaljskoj dimenziji života mi smo istovremeno i fizička i duševna i duhovna bića i zato, kako bismo ostvarili ispunjenost sebe kao cjeline, kako svoje, tako i one čitavoga ovoga svijeta koje smo sastavni dio, trebamo s jednakom pažnjom njegovati i razvijati sva tri svoja bića. Istina je da na veliku većinu okolnosti i životnih situacija, počevši od sredine i prilika u kojima smo rođeni, nemamo mogućnost izbora i utjecaja. U tom smislu ni naša polazišta nisu i ne mogu biti ista te nam onda ni putevi do naših odredišta – sebe samih – nisu i ne mogu biti jednako lako dostupni i ostvarivi. No, upravo u tome i jest jedinstvenost svakoga od nas kao bića koje je došlo OVDJE da baš s onim “alatima” koje samo on ima ostvari svoju svrhu OVDJE. Neprihvaćajući ono što je upravo i samo njemu dano kako bi ispunio svoju svrhu ovozemaljskoga bivanja i uspoređujući se s drugima i njihovim datostima, čovjek se, ni ne sluteći, sve više udaljava od sebe te, razvijajući najčešće samo ono svoje biće koje je blisko materijalnoj dimenziji ovoga svijeta (jer je tako mnogo lakše), odrasta, a da ujedno ne raste. Naime, samo ono odrastanje i kronološko starenje čovjeka koje je praćeno i u funkciji je rasta njegove duše predstavlja istinsko, suštinsko dopiranje i u konačnici dolazak u središte – sebe samoga.
Zaista duboko vjerujem u to da smo na pragu ulaska u takvo doba u kojemu će, za razliku od vremena koje je iza nas i onoga u kojemu upravo sada živimo, biti sve više onih koji će biti blagoslovljeni time da za vrijeme svoga ovozemaljskoga života uspiju doputovati do središta – sebe samih. Iako (još) sama nisam doputovala do tog odredišta, osjećam da mi je ono vrlo, vrlo blizu. Da sam mu bliže nego ikada prije osjećam po blagosti i smirujućoj ispunjenosti nečime što još uvijek ne mogu konkretizirati, jasno opisati riječima. Samo znam, zapravo osjećam (jer znanje je stvar uma, a ovo “nešto” ne potječe od uma) protjecanje divne, strujajuće energije koja me svakim danom sve više ispunja nadahnutošću za činjenje, “obavljanje” svakodnevnih životnih aktivnosti na drugačiji, a mnogo lakši način od onoga kojemu sam bila naučena i kojim sam do nedavno pristupala životu; potpuno prihvaćanje drugih bića, situacija i okolnosti takvima kakvi jesu i suživljenje s njima ispunjeno razumijevanjem, ljubavlju i strpljivošću; zahvalnošću za sve što je isprepleteno emocijama ljubavi, straha, radosti, tuge i bola obojilo moj život i oblikovalo me u čovjeka kakav sam u ovom trenutku te osvještavanju svakog trenutka kao jedinstvenog i neponovljivog.
Iako (još) nisam TAMO, već neko vrijeme živim život ispunjen zahvalnošću. Zahvalnošću za to što jesam… u ovom trenutku… ovdje… sa svim svojim osjetilima… prisutna životu. Vjerujte da, kada jednom osvijestite tu, po meni, najuzvišeniju osobinu, za koju sam sigurna da je svi imamo (samo trebamo doći do tog udaljenog rudnika i iskopati je te izvući na svjetlo dana), zahvalnost će vam donijeti život tako čaroban kakav ni sami niste mogli zamisliti. Spoznat ćete koliko je velika i istinita Rumijeva da je sve što ste željeli već tu, u vama.
Martina Setnik
