Kad osuđujete, prestali ste s rastom.
Osuda označava kruto stanje duha, kretanje je prestalo, napor da se sazna više je prestao, napor da rastete je prestao. Već ste donijeli osudu i to je gotovo.
Um uvijek želi da prosuđujete, jer kretanje donosi probleme – uvijek je rizično biti u procesu.
Doći do zaključka znači da ste postigli cilj, više nema putovanja.
Čovjek koji želi da putuje do konačnog treba kao polaznu tačku postaviti neprosuđivanje. To je vrlo teško, skoro nemoguće, jer um prosuđuje i prije nego što se snađete. Prije nego što ste uopće postali toga svjesni, um je presudio.
Ali ako pokušate, malo-pomalo javljati će se suptilna svjesnost i onda ćete moći otpustiti prosuđivanje. Tada ne znate sigurno što je ispravno, a što pogrešno. Ali obični ljudi koje nazivate religioznima su ljudi koji kao sve znaju – što je dobro a što loše, što treba činiti a što ne treba. U sebi imaju sve Božje zapovjedi. Zato religiozni ljudi postaju tvrdoglavi. Njihovo putovanje je prestalo, više uopće ne rastu.
Rijeka ne teče, postala je bara.
Ako želite kretanje, rast – a bezgranično kretanje i rast su mogući, jer Bog nije statična točka, Bog je totalno kretanje života, postojanja – ako želite da koračate uz Boga, onda se morate stalno kretati.
Morate stalno biti na putovanju.
Zapravo, putovanje nikada ne prestaje. Jedna staza se završava, druga se otvara, jedna se vrata zatvaraju, druga se otvaraju. Uvijek postoji još viši vrh. Došli ste do vrhunca i baš se namjeravate odmoriti misleći kako ste sve postigli i odjednom primjećujete da je viši vrh i dalje tu.
Od vrha do vrha, to nikada ne završava, to je beskrajno putovanje – Bog je beskrajno putovanje.
Samo zbog toga su oni koji su vrlo hrabri, toliko hrabri da ne brinu o cilju, već su zadovoljni putovanjem, samo da se kreću sa životom, da teku sa rijekom, da žive U TRENUTKU i rastu u njemu – samo su oni sposobni da hodaju uz Boga.
Čovjek koji previše prosuđuje zaustavlja svoj rast u svim smjerovima. Kad se prosuđivanja nasele u vama, postajete nesposobni da vidite nešto novo. Prosuđivanja vam to ne dozvoljavaju, jer ih novo uznemiruje. Tada ćete živjeti zatvorenih očiju. Niste slijepi, nitko nije slijep, ali svi se ponašaju kao slijepci – moraju tako, jer su prosuđivanja tu.
Ako otvorite oči, javlja se strah da ćete možda morati nešto vidjeti, nešto uračunati i možda ćete morati da promijenite sud. A prosuđivanje je tako udobno, smjestili ste se u kući i zaboravili put i putovanje, napor i stalno kretanje, opasnost i rizik. Zaboravili ste avanturu. Zatvorili ste se u malu kuću, ugodnu, udobnu. Sada se bojite da pogledate kroz prozor, držite ga zatvorenog. Sada se bojite da otvorite i vrata.
Tko zna, neka strana činjenica bi mogla ući i poremetiti vašu udobnost, vašu prijatnost i sigurnost…
Osho – Put do srca
