„Bog misli u genijima, sniva u pjesnicima i spava u ostalim ljudima.“ – Peter Altenberg
Jedan je dječak razmišljao kako bi bilo lijepo kad bi se mogao susresti s Bogom.
Pretpostavio je da Bog živi daleko pa je u svoju torbu spremio nešto hrane i vode, te krenuo u pustolovinu…
Kad je odmakao par stotina metara od svoje kuće, prolazeći pored parka, ugledao je starca koji je sjedio na klupi i hranio golubove.
Dječak je odlučio sjesti pored njega. Otvorio je svoju torbu i posegnuo za kolačem kojeg si je pripremio. Jedan je komad ponudio starcu. Ovaj se nasmiješio i prihvatio kolač. Obuzeo ga je osjećaj sreće i samo je želio sjediti pored starca.
Sjedili su tako jedan uz drugoga, hranili mrvicama golubove, smiješili se jedan drugome.
Uskoro se počelo mračiti i dječak je shvatio da mora kući, jer bi se roditelji mogli zabrinuti za njega.
Pozdravio je starca i krenuo, a onda, odmaknuvši tek par koraka, potrčao natrag i zagrlio starca. Ovaj mu uzvrati zagrljaj i nasmiješi se.
Kad je dječak došao na vrata svoje kuće, majka ga pogleda i upita: „Nešto si posebno razdragan? Imaš neki poseban razlog za to?“
Dječak reče: „Susreo sam Boga. Znaš što? On ima najljepši osmijeh koji sam ikada vidio.“
U međuvremenu je starac iz parka krenuo svojoj kući.
Na vratima ga je ugledao njegov sin i primijetio posebnu blagost i razdraganost na njegovu licu. „Tata, što te je to danas tako razgalilo?“
„Družio sam se s Bogom, u parku. Puno je mlađi nego što sam mislio.“
dodir-svjesnosti
