Žena je ljutito zalupila vratima automobila.
– Baš danas si prestao raditi! – reče i lupi nogom o gumu.
Osjeti snažnu bol u nožnom prstu. Njezin palac je naočigled počeo naticati. Bolno jaukne i čučne.
Dok je rukom uhvatila palac koji je pulsirao u ludom ritmu, osjeti dodir nečije ruke na ramenu…
– Trebate li pomoć? – čula je tihi ženski glas.
– Ne trebam! Pozvala sam HAK! – reče ni okrenuvši se.
Otvori torbicu i istrese njezin sadržaj na automobil. Pogled joj zapne na njegovo posljednje pismo. Drhtavom rukom ga otovori i počne čitati. Suze su kapale po izlizanom papiru. Odjednom vjetar zapuhne i papir poleti. Žena šepajući potrči za njim. Vjetar je puhao i odnosio ga sve dalje. Žena stane i glasno zajeca.
– Teta, trebaš pomoć? – čula je piskutavi glasić djevojčice.
Danas me već drugi put netko pita trebam li pomoć. Čula je svoj glas kako odzvanja njenom utrobom. Otvori oči i zagleda se u lice djeteta. Njezine zelene oči iskrile su iskrenom brigom. Brigom za nju.
– Ne trebam pomoć. Samo sam malo izgubljena! – reče nasmijavši se na silu.
– Sve će biti u redu! – govorilo je dijete tihim glasom.
Da, sve će biti u redu, ponavljala je žena tiho, no njena unutrašnjost je vrištala. Izgubila sam njegovo pismo, auto ne radi, kasnim na posao, boli me prst, sama sam i nesretna…Odvijao se monolog u njenoj glavi. Djevojčica je krenula s njom do automobila. Dugo su pričale, bile su zajedno sve dok nije došao HAK. Žena je dogovorila sve oko auta i pozvala taxi koji ju je odbacio do bolnice.
– Trebate pomoć?!- čula je glas Muškarca.
– Da! – reče žena ne podignuvši pogled. Nakon pregleda i rendgena, završila je s gipsom na nozi. Slomila je nožni palac.
– Sve će biti u redu! – rekao je muškarac, pa nastavi…
– Sve prolazi kad se oblog od Ljubavi na svaku bol stavi! –
Žena podigne pogled i susretne se s toplim smeđim očima koje su se smiješile.
– Što ste rekli? – upita drhtavim glasom.
Muškarac zbunjeno gurne ruku u džep bijele doktorske kute.
– Ma danas dok sam išao na posao, do mene je doletjelo pismo i pročitao sam ga… – govorio je, no žena nije slušala, već ga samo gledala. Po prvi put, nakon Njega, nekog je stvarno vidjela…
– Uspio si! – rekao je veselim glasom Anđeo.
– Da, napokon sam uspio! Bilo je teško ali isplatilo se. – govorio je uzbuđeno drugi Anđeo, pa nastavi dok se Svjetlo širilo oko njega u svim duginim bojama…
– Prvo sam joj morao zaustaviti automobil, okrenuti gumu pod 90 stupnja… čak i slomiti palac i izgubiti pismo. Već sam mislio da neću uspjeti kad sam poslao sestru od Muškarca da joj pomogne, a Ona je odbila. Sestra ju je trebala odvesti u bolnicu, nisam mislio da će sama otići i to baš u Njegovu bolnicu. Znao sam da će joj biti dovoljan samo jedan susret s Njegovim očima.
– A djevojčica? – upitao je Anđeo.
Drugi Anđeo se smiješio, njegova Svjetlost se pretvarala u sliku kao na filmu.
– Pogledaj – rekao je. Dva Anđela vidjela su Ženu i Muškarca kako kucaju na vrata Doma. Hodaju hodnikom, a u susret im trči zelenooka nasmijana Djevojčica.
****
U Životu nam se sve događa s razlogom. No ne zaboravite da nikada niste usamljeni već beskrajno voljeni….
Nepoznat autor
Izvor: adekvatnostivo.blogspot.hr
