Kad istina pokuca na vrata…
Kako bi nam se stvari razotkrile, potrebno je biti spreman napustiti svoje poglede na njih. Buda je o ovome ispričao sljedeću priču…
Mladi udovac, koji je veoma volio svojeg petogodišnjeg sina, bio je na poslovnom putu kad su došli lopovi i spalili cijelo selo i oteli njegovog sina. Kad se čovjek vratio, vidio je ruševine i uspaničio se. Vidio je izgorjelo tijelo nekog djeteta i pomislio je da je to njegovo dijete te je počeo čupati kosu i lupati se po prsima, nekontrolirano plačući.
Organizirao je ceremoniju kremacije, pokupio pepeo i stavio ga u vrlo lijepu ljubičastu vrećicu. Što god da je radio, bez obzira bi li spavao, jeo ili radio, uvijek bi nosio vrećicu pepela sa sobom.
Jednog dana njegov pravi sin pobjegao je od lopova i pronašao svoj put kući. Stigao je na vrata očeve nove kuće u ponoć i pokucao. Možete biti sigurni da je otac u to vrijeme još uvijek nosio sa sobom onu vrećicu pepela i plakao.
Otac je upitao: “Tko je tamo?” A sin je odgovorio: “Ja sam, tata. Otvori vrata, tvoj je sin.”
U svojem izmučenom stanju uma otac je pomislio da ga neki nestašan dječak zeza, pa je povikao na dijete neka ode i nastavio plakati. Dječak je kucao iznova i iznova, no otac je odbijao pustiti ga unutra. Prošlo je neko vrijeme i konačno, dijete je otišlo.
Nakon toga, otac i sin više se nikad nisu vidjeli.
Nakon što je ispričao ovu priču, Buda je rekao: “Ponekad, ponegdje nešto ćete uzeti kao istinu. Ako se previše držite za to, kada istina stvarno stigne i pokuca na vaša vrata, nećete ih otvoriti.”
~Thich Nhat Hanh
Izvor: existentia.com.hr
