Kad sam usporio svoje korake počeo sam puno mirnije prihvaćati sve što mi život šalje.
Prestao sam tražiti opravdanja za neostvarene snove i shvatio da je problem mnogo više bio u meni nego što sam ga želio priznati. Kad sam usporio svoje korake prestao sam se koristiti izrazom „ne mogu“ shvaćajući da se sve može kad se hoće, i da kada se poslože stvari u našoj glavi postaje veoma lako posloži stvari i u svijetu oko sebe.
Kad sam usporio svoje korake shvatio sam da u igri života ne pobjeđuje onaj koji prvi stigne na svoj cilj već onaj koji uspije zadržati unutarnji mir prolazeći teške životne situacije, onaj koji se ne zadovoljava minimum koji mu život daje već traži ono što doista želi i zaslužuje. Kad sam usporio svoje korake otkrio sam nova žarišta a to su bile jednostavne stvari u kojima sam oduvijek mogao uživati a nisam jer sam uvijek bio usmjeren na neke velike podhvate.
Kad sam usporio svoje korake počeo sam prepoznavati prilike i shvatio sam da mi ih život svakoga dana pruža ali ih prije nisam vidio zbog žurbe kojom sam prolazio od jednog iskustava do drugog, od jedne osobe do druge. Kad sam usporio svoje korake počeo sam odgovarati na sukobe na drugačiji način shvaćajući da nije potrebno da ulazim u svaku bitku i da ne moram svakome koga sretnem opravdavati i objašnjavati svoj život.
Kad sam usporio svoje korake počeo sam više buditi emocije kod sebe ali i kod drugih jer sam bolje uočavao avanturu života u malim svakodnevnim stvarima koje prije ne bih primjećivao. Shvatio sam da tempo kojim prolazim kroz život nije još jedna od odluka koju trebam donijeti već ona najvažnija odluka koja će odlučiti hoće li mi mi život biti pun stresa, nemira i neizvjesnosti ili pun mira, unutarnjeg ispunjenja i jasnoće.
