Kad žena prestane voljeti sebe, kad zaboravi koliko je posebna i kad zanemari svoje lice i tijelo pa posivi… Sve to direktno vrijeđa bogove koji su je lijepom zamislili i ljepotu utkali u svaki dio njenog tijela, kroz sva njena životna doba i cikluse, od mladosti preko zavodljive zrelosti i mudrosti.
Kad žena prestane voljeti sebe, drugačije se kreće i oblači i loši je ljudi okruže. Kad zanemari, prvo svoje potrebe, a onda i svoj izgled, kad oni postanu tužni i ružni, kao i njena haljina i njene cipele i kosa.
Kad joj se ugasi sjaj u očima i prestane biti princeza, što joj je po rođenju dano. Kad uvenu njene boje i svejedno joj je kako izgleda i što joj se događa. Kad je ponese velika, široka, prljava rijeka…
Kad žena prestane voljeti sebe, jer su je unesrećili oni koji su je po definiciji trebali čuvati i štititi, od sebe i svijeta.
Kad sve tuđe potrebe stavi ispred svojih i ništa za nju ne ostane, kad prva ustane i zadnja legne pa joj ogrube prvo misli pa koža.
Sve to direktno vrijeđa bogove koji su je lijepom zamislili i ljepotu utkali u svaki dio njenog tijela, kroz sva njena životna doba i cikluse, od mladosti preko zavodljive zrelosti i mudrosti.
Kad žena zaboravi koliko je posebna i da je samo jedna takva, smeđa ili plava i kad zanemari svoje lice i tijelo pa posivi, postane neprimjetna i nečujna, kao da se izvinjava što postoji i počne se kretati po perifernim hodnicima života umjesto glavnom ulicom, kako joj priliči.
Kad obuče bezoblične haljine i odrekne se njege, kad je slome životne okolnosti i zaboravi na sebe pa svu energiju uloži na to da održi sisteme u kojima živi i snabdije svakog onim što njemu treba.
I kad joj je svako jutro nov izazov, a bude ih baš teških, kad se sve to dogodi – ona je odustala, odustala od života.
Ali nemojte, nemojte odustati. Nikad!
Tatjana Milenković/astroportal