Mi nikad više nismo radili na sebi, a manje znali o sebi. O drugima. O odnosima. Mi gutamo. Upijamo. Žvačemo. I ispljunemo. A u sebi se raspadamo zajedno s drugima. Jer, da smo zaista toliko duhovni, ne bi ljudi jedni druge toliko varali. Ne bi kalkulirali u odnosima i ostajali u njima radi matematike. Egzistencije. Nametnutog morala. Ne bi svaku strast pokušali opravdati potrebom. Ne bi tako duhovni zapadali u tolike krize identiteta. I ako bi se toliko dugo tražili, već bi se pronašli, zar ne?
Živimo u svijetu koji je toliko opterećen time “kako nas drugi vide”, a opet, kao da uporno u partnerstvima biramo ljude koji nas “ne vide”. U radu s ljudima i razgovorima koje vodim, ljudi nikad nisu više bili nesretniji, nesređeniji, nikad više zbunjeni i nikad manje voljeni.
Primijećeni smo na sve moguće fizičke i tjelesne načine, a opet kao da ni nismo. U nama se stvara potreba da budemo lijepi, zanosni i voljeni i istovremeno odraz u ogledalu reflektira slijepi svijet.
Mi igramo na ljubav. Na emocije. Na izgled. Na svijest. Na duhovnost. A toliko puta zapravo igramo na neviđeno. U svijetu u kojem nikad više duhovnosti oko nas, a nikad manje nje u nama, pitamo se zašto je tako teško pronaći nekoga?
Najveći odraz duhovnosti nekog društva su njegovi odnosi. A ako ćemo iskreno, odnosi danas nikad nisu bili gori. Istina, danas više no ikad prije, imamo prilike izaći iz odnosa. Rastati se bez problema. Započeti nešto novo. Smatramo to razvijanjem svjesnosti i hvalimo taj čin, no, zapravo, što mi to zaista činimo? Mi ne živimo ljubav. Mi ju isprobavamo.
Imamo više pokušaja nego li uspješno formiranih odnosa. Više promašaja od istinski ispunjenih trenutaka. Imamo gomile izbora i nikad manje znanja što odabrati. Gomile alata kako postići “savršenu” vezu, a mi ju nikako ne postižemo. Gomile govornika koji nam pričaju što trebamo, a nikad manje razgovora nismo vodili. Ni s drugima ni sa samim sobom. Mi upijamo sve i svašta u sebe osim onoga čemu težimo – ljubavi.
Ne upoznajemo se. Susrećemo se na površini koža. Ubrzano. Klasificirano. Isprobano. Ako ne ide s ovim, ići će s onim. Ako ne ide ovako, ići će onako. Radimo kompromise kada ne treba i ne radimo ih kada treba. Borimo se za svoje stavove iza kojih ne stojimo i ne borimo za ono iza čega stojimo.
Mi se uvozimo. I razvozimo po društvenim mrežama. Govorimo kako nemamo vremena za gubljenje. Rano nam je. Kasno nam je. Sada nam je. Ali, sada ne možemo. Pa smo frustrirani. Jer tko će čekati narednu godinu, dvije, tri da se upozna netko vrijedan upoznavanja?
Mi smo poremetili svoje prirodne tokove. Ne poštujemo vrijeme za svoju samoću. Predahe. Iscjeljenja. Ako smo mi spremni očekujemo i da je cijeli svijet spreman. Ali, ipak nije.
Mi nikad više nismo radili na sebi, a manje znali o sebi. O drugima. O odnosima. Mi gutamo. Upijamo. Žvačemo. I ispljunemo. A u sebi se raspadamo zajedno s drugima.
Jer, da smo zaista toliko duhovni, ne bi ljudi jedni druge toliko varali. Ne bi kalkulirali u odnosima i ostajali u njima radi matematike. Egzistencije. Nametnutog morala. Ne bi svaku strast pokušali opravdati potrebom. Ne bi tako duhovni zapadali u tolike krize identiteta. I ako bi se toliko dugo tražili, već bi se pronašli, zar ne?
A danas nije tako. 90% odnosa je disfunkcionalno. Sastavljeno od laži. Prevara. Dobrog opusa egzistencije. Prividno savršeno. S manjkom komunikacije. Poslikano. Naslikano. I vrijedno divljenja. Pogleda. Odobravanja. U izlogu veza, natječemo se koja je bolja na društvenim mrežama. Krugovima. Tabloidima. I u pričama.
Nedostaje nam dodira. Riječi. Razumijevanja. Bliskosti. Sreće. Nedostaje nam strasti. Revolucija. Snage. Borbenosti.
Naposljetku, kronično nam nedostaje svega. Najviše upoznavanja. A za njih treba vrijeme. Kojeg nama kao uvijek kronično nedostaje. Odnosi vam se raspadaju, jer im zaista gotovo nikad niste ni pružili šansu. I pri tome ne mislim na šanse i oproste koje dajete kad vas već unište i samelju.
Mislim na šanse da upoznate nekoga na vrijeme. Da ga osjetite. Da znate stoji li ispred vas zaista čovjek vašeg života. Ili žena. Ili psihopat. Ili vaša fikcija.
Uvijek je potreban savjet. Uvid. Objektivnost. Ali, jesmo li zaista postali generacija koja je svoj kompas srca stavila u tuđe ruke? Zar zaista ne primjećujemo s kim spavamo. Budimo se. Dišemo. Dijelimo sebe?
I zato… Kad birate partnera ne birajte njegov horoskopski znak. Njegov status. Njegov posao. Njegovu imovinu. Njegovu pažnju. Njegove riječi. Njegov izgled. Njegovu obitelj. Njegove interese…
Kada birate partnera birajte nekog tko zna ući u vas (ne samo fizički). Tko vas sigurno u svemu ni ne razumije, ali vas ima potrebe razumjeti. Birajte nekog kome se priča sa vama o vama. O vašim snovima. Ciljevima. Strahovima. O vašoj prošlosti.
Birajte nekoga tko primjećuje vas osmijeh. Detalje. Vaše potrebe. Reakcije. Nekoga tko zna biti podrška. Oslonac. I tko je tu. Miljama daleko može biti svatko i pružati vam dobre razgovore, ali ako se ne potrudi približiti vam se, znaci da ni ne želi.
Kada birate nekog. Dajte si vremena. I dajte mu vrijeme. Možda nije trenutak za nešto. Ali, ne znači da nikad neće biti. Postoje ljudi kojima treba iscjeljenje. Nekad ćete ti ljudi biti i vi. Poštujte to.
Ako treba budite sami. A, vjerujte, toga vam uvijek treba. Kvalitetne samoće će vam uvijek nedostajati.
I… konačno, kad birate nekoga, ne birajte samo ono što vidite, birajte nekoga tko vas -” vidi”. U tome je smisao.
