Osobe koje su odrastale u emocionalno nestabilnim ili nepovezujućim obiteljima često razvijaju specifične obrasce ponašanja i unutarnje dinamike koje ih prate kroz odraslu dob.
Odrastanje uz emocionalno nestabilne roditelje
Jeste li ikada razmišljali o tome kako vaše djetinjstvo oblikuje vaše današnje odnose, emocije i životne izbore?
Često mi se obraćaju žene i muškarci s temom odrastanja u obiteljima u kojima jedan ili oba roditelja pate od psihičkih teškoća. Takvo iskustvo ostavlja dubok, često nevidljiv, ali trajan trag na dijete. Ono ne oblikuje samo njegov pogled na svijet, već i način na koji doživljava sebe, vlastite emocije i odnose s drugima.
Dijete koje odrasta u emocionalno nestabilnom okruženju često razvija pojačanu osjetljivost, osjećaj odgovornosti za druge, sklonost pretjeranom prilagođavanju i teškoće u postavljanju zdravih granica. U kasnijoj dobi, posljedice se manifestiraju kroz obrasce vezivanja, izbor partnera, teškoće u prepoznavanju i izražavanju emocija, kao i u donošenju životnih odluka koje su često vođene potrebom za sigurnošću, a ne autentičnim željama.
Odrastanje uz roditelja s psihičkim smetnjama može duboko narušiti djetetov osjećaj stabilnosti i predvidljivosti, što predstavlja osnovu zdravog emocionalnog razvoja. Posljedice se ne javljaju uvijek odmah, ali s vremenom izlaze na površinu – kroz tjeskobu, depresiju, osjećaj unutarnje praznine, kronični stres ili poremećaje u interpersonalnim odnosima.
Razumijevanje tih ranih iskustava i njihovog utjecaja ključno je za emocionalno iscjeljenje. Svjesnost da određeni obrasci ponašanja, misli i osjećaja nisu „karakterna crta“, već posljedica adaptacije na rani emocionalni kaos, prvi je korak prema promjeni i unutarnjem osnaživanju.
Ako se prepoznajete u ovome, znajte da niste sami – i da promjena, iako zahtjevna, jest moguća. Sve kreće od osvještavanja.
Djetinjstvo u disfunkcionalnoj obitelji
Ewa je odrasla uz majku koja je patila od depresivno-anksioznog poremećaja i oca koji se, nesposoban nositi s emocionalnim stanjima svoje supruge, povukao u emocionalnu i fizičku distancu. Kao starija sestra, već je u najranijoj dobi preuzela odgovornost koja nije bila primjerena njezinim godinama.
Majčine česte promjene raspoloženja – od razdražljivosti i ljutnje do povlačenja u tišinu i potpunu emocionalnu odsutnost – naučile su je da stalno pazi, predosjeća i prilagođava se tuđim emocijama kako bi izbjegla sukobe i očuvala privid stabilnosti u obitelji.
Kroz odrastanje, usvojila je ulogu skrbnice, tješiteljice i zaštitnice mlađeg brata. Otac, iako fizički prisutan, bježao je u posao i svakodnevicu, izbjegavajući suočavanje s narušenim obiteljskim odnosima. Njegova frustracija povremeno je eskalirala kroz svađe s majkom, dodatno opterećujući već napetu atmosferu u kući.
U takvom okruženju Ewa i njezin brat bili su emocionalno zanemareni, a povremeno i izravno emocionalno zlostavljani – kroz šutnju, ignoriranje, kritiku ili nepredvidive reakcije roditelja.
Iako su njezini roditelji činili najbolje što su znali s onim što su imali, njihova vlastita neiscijeljena ranjivost ostavila je dubok trag na djeci
Posljedice odrastanja u emocionalno nestabilnom okruženju
Danas, kao odrasla žena i majka dvogodišnjeg dječaka, Ewa je duboko svjesna posljedica svog djetinjstva. Udala se za muškarca koji je emocionalno distanciran – slično kao njezin otac. Premda ga doživljava kao dobrog i stabilnog čovjeka, nedostatak emocionalne bliskosti u njihovu odnosu dodatno je potaknuo njezine unutarnje nesigurnosti.
S vremenom su se pojavili simptomi anksioznosti, osjećaj nesigurnosti, pretjerana potreba za kontrolom i kronično nisko samopoštovanje. U svojim dvadesetima često se pitala je li mogla učiniti više da pomogne svojoj majci. Iako racionalno zna da nije bila odgovorna za majčino stanje, osjećaj krivnje i teret “spašavateljice” nikada je nije napustio.
To su česti obrasci kod osoba koje su odrastale uz roditelje s mentalnim poteškoćama. U ranom djetinjstvu razviju uvjerenje da je njihova vrijednost povezana s time koliko mogu pomoći, umiriti, preuzeti odgovornost i “držati sve pod kontrolom”. Takvi obrasci, iako nekad korisni za preživljavanje u kaotičnom okruženju, u odrasloj dobi postaju prepreka za ostvarivanje zdravih odnosa i osjećaja unutarnjeg mira.
Uobičajene osobine osoba koje su odrastale uz emocionalno nestabilne roditelje
Osobe koje su odrastale u emocionalno nestabilnim ili nepovezujućim obiteljima često razvijaju specifične obrasce ponašanja i unutarnje dinamike koje ih prate kroz odraslu dob. Radom s klijentima koji su izrasli u takvim okruženjima, prepoznala sam niz karakteristika koje se redovito ponavljaju:
- Prekomjerna odgovornost – osjećaj da moraju biti zadužene za sve i svakoga kako bi održale red i mir.
- Poteškoće u postavljanju granica – strah da će biti odbačene ili kažnjene ako jasno izraze svoje potrebe.
- Potreba za kontrolom – kao posljedica odrastanja u kaotičnom i nepredvidivom emocionalnom okruženju.
- Strah od sukoba – izbjegavanje nesuglasica kako bi očuvale privid mira i stabilnosti.
- Nisko samopouzdanje – unutarnji osjećaj da nikad nisu dovoljno dobre, često praćen samopropitivanjem.
- Perfekcionizam – težnja ka savršenstvu kao uvjetu prihvaćenosti i ljubavi.
- Pretjerana empatija – konstantno stavljanje tuđih potreba ispred vlastitih.
- Potraga za odobravanjem – izražena potreba da ih drugi vole, često nauštrb vlastitog integriteta.
- Strah od napuštanja – ostaju u nezdravim odnosima zbog dubokog osjećaja nesigurnosti.
- Poteškoće u izražavanju emocija – emocije su naučile potiskivati jer u djetinjstvu nije bilo prostora za njih.
- Sklonost samokritici – teško prihvaćaju vlastite pogreške bez osjećaja krivnje ili srama.
- Ponavljanje obiteljskih obrazaca – često nesvjesno biraju partnere koji odražavaju dinamiku roditeljskog odnosa.
- Povećan rizik od anksioznih i depresivnih poremećaja – zbog konstantne izloženosti stresu i nesigurnosti.
- Nemogućnost opuštanja – stalna napetost, kao da je tijelo uvijek “na oprezu”.
Prekidanje kruga patnje
Ewa je, suočena s vlastitim unutarnjim nemirima i potrebom za zdravijom svakodnevicom, donijela hrabru odluku – potražila je stručnu pomoć. Prepoznala je da ne želi prenositi emocionalne terete na svoje dijete i odlučila je raskinuti lanac međugeneracijskih obrazaca patnje.
Proces iscjeljenja uključivao je više razina:
- Psihoterapijski rad – osvještavanje i razgradnja destruktivnih obrazaca te učenje zdravijih načina nošenja s emocijama.
- Postavljanje granica – učenje da kaže „ne“ bez osjećaja krivnje.
- Samopomoć i edukacija – čitanje literature o emocionalnom zdravlju i rad na sebi između terapijskih susreta.
- Podrška okoline – povezivanje s osobama koje je ne osuđuju, već razumiju.
- Rad na partnerskom odnosu – razvijanje otvorene i iskrene komunikacije s partnerom.
- Samopraštanje – prihvaćanje prošlih izbora s razumijevanjem i suosjećanjem.
Vježba za samorefleksiju
Na kraju, ako ste se prepoznali u ovim opisima, možda je upravo sada trenutak da zastanete i postavite si nekoliko važnih pitanja:
- Kako moje djetinjstvo oblikuje moj pogled na odnose i emocije danas?
- Prepoznajem li obrasce iz djetinjstva u vlastitim ponašanjima i životnim izborima?
- Na koji način trenutno podržavam svoju emocionalnu dobrobit?
- Koje korake mogu poduzeti kako bih prekinula lanac disfunkcionalnih obrazaca?
- Kako bih se nosila s izazovima da imam više emocionalne podrške?
- Što bih savjetovala nekome tko je odrastao u sličnim uvjetima, a želi promjenu?
Možda ste i vi odrasli u okruženju koje nije pružalo sigurnost, toplinu i razumijevanje. Važno je da znate: niste sami. Promjena je moguća.
Put prema zdravijem i ispunjenijem životu počinje onog trenutka kada odlučimo suočiti se s onim što nas boli – i napravimo prvi korak prema sebi.
piše: MSc. Mirella RASIC PAOLINI, specijalist struke za psihofizičko, mentalno i duhovno zdravlje/focusin-holisticlifestyle
