Je li vas je ikad uzdrmao osjećaj kako ste predodređeni da budete nesretni, i da će zato, što god poduzeli u pravcu dostizanja sreće, svi napori biti osuđeni na propast? Želite li sreću? Ono što vam je potrebno nije napor, čak ni dobra volja, nisu to ni iskrene želje – potrebna vam je samo precizna svijest o vlastitoj programiranosti.
Prije svih ostalih, vaša okolina i kultura naučili su vas da vjerujete kako ne možete biti sretni bez određenih ljudi i određenih stvari. Pogledajte oko sebe – na sve strane ljudi koji uistinu baziraju vlastiti život na slijepo utemeljenoj pretpostavci da je bez određenih stvari (recimo novca, moći, uspjeha, dobrog glasa, ljubavi, prijateljstva, duhovnog uzdizanja, Boga) nemoguće biti sretan. Kad smo već kod toga, koja je vaša formula?
Kada jednom progutate pilulu osobnog uvjerenja, u vama se prirodno javlja strast prema određenoj osobi ili nekoj stvari, za koje ste uvjereni kako su vam neophodni da biste bili sretni. Zato ulažete silnu energiju i trud da se što čvršće vežete za te, vama tako dragocjene objekte, kada ste ih se konačno dočepali; istovremeno, morate da uložite određen napor kako biste otklonili svaku mogućnost da ih izgubite.
To vas osuđuje na veliku emocionalnu ovisnost, jer su objekti za koje ste se vezali nad vama zadobili moć da drhtite kada ih osvojite, da vas drže u napetosti kada ih nemate, da se osjetite mizerno kada vam se desi da ih izgubite. Zaustavite se sada na trenutak i zgrozite se nad beskonačnom listom veza čiji ste zatočenik i rob postali. Dovoljno je da mislite na konkretne osobe i stvari, ne na apstraktne pojmove.
Od trenutka kada se upetljate u ovu mrežu ovisnosti, vi usmjeravate sve svoje snage, u svakom trenutku svog života, da drukčije rekonstruirate svijet oko vas, ne bi li vam to osiguralo osvajanje objekata za koje ste vezani. Ali to vremenom postaje sve stresnije i ostavlja vam sve manje snage da se upustite u stvarni život, da živite punim plućima. Povrh svega, to je veoma težak zadatak, u ovom svijetu koji se neprestano mijenja i izmiče svakoj našoj težnji da ga kontroliramo.
I tako, umjesto maksimalno ostvarenog života, nalazite sebe osuđene na život prepun frustracija, strepnji, nesigurnosti, razočaranja. Svakako, u kratkotrajnim intervalima svijet popušta pred vašim naporima i prilagođava se vašim željama i vi ste onda privremeno sretni. Ili, bolje rečeno, doživljavate bljesak užitka koji u suštini nije sreća, jer se iza toga krije strah da će taj svijet stvari i osoba koji ste s teškom mukom prilagodili svojoj mjeri, iznenada izmaknuti vašoj kontroli i ostaviti vas na cjedilu; a to je ono što se neumoljivo događa, prije ili kasnije.
Ima još jedan detalj na koji treba obratiti pažnju kad god vas obuzmu zabrinutost i strah, to je samo zato što možete izgubiti ili ne dostignuti objekat za koga ste vezani. Zar nije tako?
Kad god vas obuzme ljubomora, zar to nije zato što bi netko mogao da utekne s dragocjenim objektom za koji ste se zakačili? A sav vaš bijes – zar ne potiče gotovo uvijek od činjenice da je neko stao između vas i objekta koji vam je potreban? Zar ne vidite kako lako postajete paranoični kada se pojavi i sjenka prijetnje da će taj objekt biti ugrožen – više niste sposobni da realno rasuđujete, počinjete naopako da gledate svijet oko sebe. Nije li tako?
I kad god osjetite umor od svega, zar to nije zato što ne uspijevate da u odgovarajućoj mjeri dostignete ono za što smatrate da će vas usrećiti ili za što ste posebno vezani? A kada ste depresivni i tužni, razlog za to svakome je očigledan: život vam ne pruža ono bez čega (po vašem uvjerenju) ne možete biti sretni.
Svako negativno osjećanje koje se javlja u vama skoro uvijek je direktna posljedica vaše vezanosti za nešto.
Tako otkrivate da ste negativno određeni svojim vezama, i svi vaši napori da dostignete sreću samo pojačavaju taj negativni naboj u vama. Nalazite se u totalno apsurdnoj situaciji. Tragedija leži u činjenici da je svako od nas indoktriniran kako je to jedini sistem da bi se došlo do sreće. Međutim, to je metoda koja nepogrešivo proizvodi strepnju, zabrinutost, razočaranja i patnje. Teško da se ikome od vas ikada ukazala sljedeća istina: da bismo bili autentično sretni, neophodno je samo otkloniti svoju uvjetovanost, otarasiti se svake veze koja nas čini ovisnima.
Kada se ljudi suoče sa tako očiglednom istinom, postaju plijen užasavanja nad mogućnošću patnje koju bi morali da pretrpe prilikom pokušaja da se oslobode svih svojih veza. Međutim, to uopće nije tako bolno.
Naprotiv, oslobađanje od veza može postati vrlo prijatna operacija ako se ne koristi tehnika snage volje ili odricanja, već samo tehnika sagledavanja – potrebno je samo otvoriti oči da biste vidjeli kako vam u suštini nije potreban nijedan objekt za koji ste vezani; otvoriti oči da biste vidjeli kako ste od samog početka uvjetovani, kako ste pretrpjeli pranje mozga čiji je jedini cilj bio da vas uvjere da ne možete biti sretni bez određene osobe ili stvari.
Prisjetite se svojih duševnih muka, uvjerenja da nikada više ne možete biti sretni, kada ste izgubili neku stvar ili osobu koje su vam izgledale tako neophodne. Ali što se zatim desilo? Prošlo je vrijeme, i vi ste naučili da sasvim dobro isplivate iz toga, zar ne? To bi trebalo da vas učini opreznim kada su u pitanju vaša uvjerenja, da uočite laž u kojoj živite, zahvaljujući svojoj uvjetovanosti.
Veza nije konkretna činjenica – to je samo vaše uvjerenje, fantazija vašeg duha, prelomljena kroz vašu uvjetovanost. Da se ta fantazija nije uselila u vaš duh, veze ne bi bilo – voljeli biste ljude i stvari i duboko biste uživali u njima, ali bez te bolesne fiksacije, uživali biste duhom koji je oslobođen veza koje samo sputavaju.
Da li uistinu postoji drugi način da bi se stvarno uživalo u nečemu? Izvršite „smotru” svih svojih veza, i svakoj osobi ili stvari koja vam padne na pamet pokušajte da kažete: ,Ja u suštini nisam vezan za tebe – potpuno je iluzorno moje uvjerenje da bez tebe ne mogu biti sretan.” Ponavljajte ovo iz sveg srca i vidjeti ćete kakva će se promjena odigrati u vama: „Ja u suštini nisam vezan za tebe – samo sam obmanjivao sebe, uvjeren da bez tebe ne mogu biti sretan.”
Anthony de Mello