Carl Jung je naglasio da je pravi cilj pojedinca cjelovitost, a ne savršenstvo. Integrirajući svoju sjenu, mi ćemo se kretati prema idealu psihološke cjelovitosti, a to je ideal koji proizvodi veličinu karaktera koja tako jako nedostaje ovom modernom svijetu. “Dobro ne postaje bolje ako je pretjerano, nego gore, a malo zlo postaje veliko ako se zanemari i potisne. Sjena je u velikoj mjeri dio ljudske prirode i tek noću ne postoje sjene.” – Carl Jung
“Dobro ne postaje bolje ako je pretjerano, nego gore, a malo zlo postaje veliko ako se zanemari i potisne. Sjena je u velikoj mjeri dio ljudske prirode i tek noću ne postoje sjene.” – Carl Jung, Psihologija i religija
Carl Jung je naglasio da je pravi cilj pojedinca cjelovitost, a ne savršenstvo. Put do boljeg karaktera, do učinkovitijeg pristupa životu leži u integriranju onih elemenata naše psihe koji su predugo bili potiskivani i poricani – elemenata koji čine ono što je Jung nazvao našom nesvjesnom sjenovitom stranom. Što je to što većina ljudi poriče i potiskuje u svoju sjenu? Sve ono što društvo smatra lošim ili nemoralnim, sve ono na čemu se naša obitelj ili vršnjaci protive, sve osobine koje su bile ismijavane, izbjegavane ili su bile dočekane kaznom.
No, s obzirom na to da nijedan moralni kodeks nije savršen i da niti jedna obitelj ili grupa vršnjaka nije idealna, prilagođavajući se društvenom svijetu ne samo da smo potisnuli destruktivne elemente naše osobnosti poput naše neobuzdane spolnosti, ljutnje i neukroćenih životinjskih impulsa, već smo potisnuli i pozitivne i karakteristike koje promiču život.
Možda je naša asertivnost dočekana protivljenjem, možda su naši prvi pokušaji kreativnosti bili ismijavani ili su naše bliske osobe našu konkurentnost ili ambiciju osjećali kao prijetnju. Kao rezultat potiskivanja elemenata naše osobnosti u našu sjenu postali smo pitomi, poslušni, predvidljivi – možda i simpatični – ali po cijenu naše vitalnosti i psihološke cjelovitosti. Jer, kako je napisao Edward Whitmont:
“Sjena, kad se spozna, izvor je obnove … Kad u našim životima postoji zastoj i sterilno vrijeme, unatoč odgovarajućem razvoju ega – moramo gledati na mračnu, dosad neprihvatljivu stranu koja je bila u našoj svjesnosti na raspolaganju.”
Za početak moramo ispitati kako naša “mračna, do sada neprihvatljiva strana” može biti ključ za otključavanje našeg potencijala. Zar nas konvencionalna mudrost ne upozorava da se naša mračna strana sastoji od zla koje moramo nadvladati? No, veza između integracije naše sjene i razvoja karaktera postaje jasna kada shvatimo Jungovu tvrdnju da integracija sjene vodi samopouzdanju.
“Ta integracija sjene dovodi do neposlušnosti i gađenja, ali i do samopouzdanja, bez kojeg je individuacija nezamisliva.” – Carl Jung, Psihologija i religija
Osvještavajući sjenu, prvo kao intelektualni pojam, a zatim introspekcijom i razmišljanjem, nastojimo otkriti od čega se sastoji naša osobna sjena, budimo se do moralnog sukoba, do zabrinjavajuće ideje da se dio naše osobnosti kosi sa suvremenim moralom i s onim što naša obitelj, vršnjaci i društvo ocjenjuju kao dobro i zlo. U pokušaju da zaštitimo svoju osobnost, ovo nas priznanje može potaknuti da se složimo s Nietzscheovim stavom “povrh dobra i zla” i ispitamo moral u koji smo se socijalizirali.
Podvrgavajući se takvom ispitivanju, vjerojatno ćemo otkriti koliko licemjerje, samozadovoljstvo i strah leže u osnovi mnogih moralnih zabrana kojima se pokoravamo, a nadalje, da su ismijavanje i moralna osuda često vođeni zavišću. Kao odgovor na ovu spoznaju, možemo osjetiti potrebu da se ponašamo manje u skladu s dominantnim moralnim kodeksom današnjice, načinima koje društveni moral smatra “zlim”.
Ne želimo postati “zli” u smislu okretanja prema zločinu ili počinjenju gnusnih djela protiv bližnjih, već “zli” u smislu odvajanja od onoga što vidimo kao nedostatke našeg moralnog kodeksa kako bismo se mogli ponovno povezati s dijelovima naše osobnosti koje smo davno izgubili u svojoj sjeni. Kako je objasnio Erich Neumann, Jungov student:
“Psihološka analiza svakog normalnog razvoja jasno će pokazati da, ako želi odrasti, neizbježno je da pojedinac treba usvojiti određenu količinu zla, te da bi trebao biti u stanju prevladati sukobe uključene u ovaj proces. Postizanje neovisnosti uključuje sposobnost ega, ne samo da usvoji vrijednosti kolektiva, već i da osigura ispunjenje onih potreba pojedinca koje su u suprotnosti s kolektivnim vrijednostima – a to podrazumijeva činjenje zla.”- Erich Neumann, Dubinska psihologija i nova etika
Većina ljudi užasava se pomisli na preispitivanje, ili ne daj Bože, kršenja moralnog kodeksa u koji su bili socijalizirani. Oni vjeruju da su vrijednosni sudovi dobra i zla koje im nameće njihovo školovanje, roditelji, vršnjaci i društvo zapisani u tkivu same stvarnosti. Ne razumiju da moral, poput društva, može biti bolestan i treba ga nadvladati. I tako, za običnog muškarca i ženu postojanje sjene predstavlja preveliku prijetnju njihovoj krhkoj slici o sebi, o sebi koja se godinama stvarala prilagođavajući se onome što su drugi mislili i željeli da budu.
Ali ako ne skuplja hrabrost za suočavanje s elementima svoje sjene, to ne nestaje. Naprotiv, stavlja ga u nesretnu poziciju podložnosti posjedovanju s njegove destruktivne strane, da slijedi tragične stope dr. Jekylla i gospodina Hydea. Jer u javnosti je većina ljudi savjesna, moralna i umjerena. No iza zatvorenih vrata i u udobnosti ognjišta i doma, njihova ih sjena ponekad pretvara u marionete-nesvjesne žrtve ovisnosti, čudnih prisila, napadaja iracionalnog bijesa i bezbroj drugih, autodestruktivnih ponašanja.
“Čovjek mora shvatiti da posjeduje sjenu koja je tamna strana njegove osobnosti … makar iz razloga što je tako često preplavljen njome.” – Erich Neumann, Dubinska psihologija i nova etika
Ili kako je Carl Jung upozorio:
“Niste svjesni da imate sjenu, proglašavate dio svoje osobnosti nepostojećim. Zatim ona ulazi u kraljevstvo nepostojećeg, koje nabubri i poprima ogromne razmjere … Ako se oslobodite osobina koje vam se ne sviđaju negirajući ih, postajete sve više nesvjesni onoga što ste, sve se više deklarirate, a vaši đavoli postaju sve veći i sve veći.”
Budući da nas poricanje naše sjene čini samo sklonim posjedovanju naše destruktivne strane, integracija naše sjene u našu svjesnu osobnost ključna je za našu dobrobit. Da bismo stekli uvid u to kako to učiniti, usredotočit ćemo se na integraciju jedne sjene koja je karakteristika koju mnogi od nas očajnički trebaju integrirati: tog bića, naše agresije. U modernom društvu riječ agresija tipično potiče misli o nasilju i uništenju.
Drugim riječima, usredotočujemo se samo na jednu stranu agresivnog novčića. Jer postoji zdrav oblik agresije koji je imperativ ne samo za naše psihološko zdravlje, već i za naš opstanak. Ovaj oblik agresije potiče naš osjećaj posjedovanja sebe, ohrabruje nas u strahu i potiče nagon za istraživanjem i ovladavanjem svijetom izvan nas i unutar nas.
“Agresija uopće nije nužno destruktivna. Ona proizlazi iz urođene tendencije rasta i ovladavanja životom koja se čini karakterističnom za sve što je živo. Tek kad je ta životna sila ometena u njezinu razvoju, s njom se povezuju sastojci bijesa, bijesa ili mržnje.” – napisala je psihoanalitičarka Clara Thompson.
Nažalost, mnogima od nas životna snaga agresije bila je ometana tijekom našeg razvoja. Naši prikazi agresije, bili oni konstruktivni ili ne, nisu naišli na ohrabrenje ili razumijevanje, već na protivljenje, kaznu pa čak i nasilje. I tako smo, kako bismo se prilagodili svom okruženju i smanjili sukobe, naučili potisnuti svoju agresiju u svoju sjenovitu stranu, a nakon toga postali osjetljivi na ljutnju, bijes i mržnju. Na temelju desetljeća iskustva s pacijentima, psihoterapeut Alexander Lowen primijetio je sljedeće:
“Mnogi pojedinci imaju nesvjestan ubilački bijes za koji smatraju da ga moraju sahraniti iz straha od njegovog razornog potencijala … Takav bijes je poput neeksplodirane bombe koju se nitko ne usuđuje dotaknuti.”
Ako smo svoju agresiju potisnuli u svoju sjenu, kako je možemo integrirati na način koji ublažava naš bijes i tjera nas prema cjelovitosti i boljem karakteru? Sljedeći odlomak daje neka relevantna upozorenja i zaključke:
“Ne postoji općenito učinkovita tehnika za asimilaciju sjene. To je više poput diplomacije ili taktičnosti i uvijek je individualna stvar. Prvo treba prihvatiti i shvatiti ozbiljno postojanje sjene. Drugo, čovjek mora postati svjestan svojih kvaliteta i namjera. To se događa kroz savjesnu pozornost prema raspoloženjima, fantazijama i impulsima. Treće, dug proces pregovaranja je neizbježan.” – Daryl Sharp, Jung Lexicon
Nakon što ozbiljno shvatimo postojanje sjene, tada moramo dobro paziti na svoja raspoloženja i fantazije. Doživljavamo li tinjajući bijes bez vidljivog razloga? Možda imamo ponavljajuće fantazije rođene iz ogorčenosti, gorčine, mržnje prema sebi, želje za uništenjem ili osvetom? U oba slučaja, vjerojatno nismo agresiju adekvatno integrirali u svoju svjesnu osobnost.
Da bismo pokrenuli ovaj proces integracije, možemo tražiti sigurna, kontrolirana i produktivna mjesta unutar kojih počinjemo djelovati s većom agresivnošću. Najočitiji izlaz je pronaći natjecateljski sport, borilačke vještine ili režim vježbanja čime se možemo početi ponovno povezivati sa svojim agresivnim instinktima. No možemo također, na primjer, poraditi na tome da postanemo asertivniji u svom ponašanju, odlučniji u izboru, više deklarativni te da štitimo svoje osobne granice ili možemo biti skloniji ustrajati na svom stavu kada ga testiraju naši suradnici, obitelj ili kolega.
Cilj integriranja naše agresije nije postati loša osoba, već stupiti u kontakt s potisnutom energijom i potencijalima potrebnim za oblikovanje moćnog karaktera. Želimo postati sposobni djelovati sa silom, a ne izražavati silu; potencijalno opasnu, želimo biti sposobni zauzeti se za sebe i ono u što vjerujemo, a ne biti opaki i zli.
Ako možemo ekstrapolirati upravo opisanu integracijsku metodu i upotrijebiti je za integriranje drugih karakteristika sjene – možda onih vezanih za našu seksualnost, našu kreativnost, našu ambiciju ili želju za moći – počet ćemo primjećivati kako se naša osobnost transformira na bezbroj dramatičnih načina.
Postat ćemo sigurniji u svojoj koži, neovisniji u moralnim sudovima, hrabriji i samopouzdaniji. Ukratko, integrirajući svoju sjenu, mi ćemo se kretati prema idealu psihološke cjelovitosti, a to je ideal koji proizvodi veličinu karaktera koja tako jako nedostaje ovom modernom svijetu.
“Prihvaćanje sjene uključuje duboko prodiranje u dubine vlastitog bića … rađa se nova dubina, ukorijenjenost i stabilnost.” – Erich Neumann, Dubinska psihologija i nova etika
Academy of ideas/ATMA – Pripremila: Suzana Dulčić
