(+praktična vježbica, prilagođena žrtvama potresa)

U moru zbivanja… Malo prostora, naizgled, ostaje za gola prebivanja.

U vremenu u kojem od straha od urušavanja napuštamo svoje domove… U vremenu u kojem se zagrliti voljene, razigrano uživati u utješnoj šalici toplog napitka u omiljenom kafiću ili bezbrižno ležati na kauču, ispijajući šalicu čaja, čini kao luksuz nekog boljeg svijeta… lako se osjetiti preplavljeno, zasićeno i pomalo izgubljeno. Osjećaj sigurnosti ustupio je mjesto kaosu koji nas, zbog svoje nepredvidljivosti, u isto vrijeme zbunjuje i plaši. Mnogi od nas pretrpjeli su mnoge udarce: bolest ili čak gubitak voljene osobe, oštećenje ili potpuno uništenje prostora kojeg su nazivali svojim domom, odvojenost od svojih najmilijih, gubitak radnog mjesta… Svi smo se, neovisno o životnoj priči kojoj svjedočimo, u nekom trenutku proteklih mjeseci suočili sa stresom i strahom. Mnogima su na vrata pokucali osjećaji poput beznadnosti i osamljenosti, a gosti nekima od nas bila su i stanja poput depresije i anksioznosti…

Jedno jest sigurno. Iz dana u dan, individualno i kolektivno, činimo najbolje što znamo i umijemo kako bismo preživjeli neugodne okolnosti u kojima se nalazimo. Dok pratimo sve ono što se oko nas događa, trudimo se razumjeti i složiti sliku svijeta, misleći kako će nam ona pomoći da uspješnije navigiramo dok vozimo kroz ove nepoznate puteve, koji su se pred nama otvorili. Dok jurcamo gore-dolje, konzumiramo medije, bavimo se sadržajem, nerijetko ni ne obraćamo pažnju na ono jednako (po mom iskustvu, i više) stvarno i validno – na to što nam naše tijelo govori, na to kako mislimo i kako se osjećamo. Može se dogoditi da su nam dan, tjedan, mjesec ili čak godina proletjeli bez da smo se stvarno zapitali kako uistinu doživljavamo sve ovo što se oko nas događa i kako se cijeli taj koktel zbivanja manifestira na nama, kakav trag ostavlja. U burnim razdobljima poput ovog, dok se mnogo toga događa, tendiramo se fokusirati na sve ono izvana, dok nam naš unutarnji svijet neprestano šalje različite signale- emocije, stanja, fizičke simptome, nastojeći nas pozvati da pogledamo unutra. Da se vratimo svom sebstvu.

atma.hr – 52




Konstruirani Mindfulness podrazumijeva svjesno obraćanje pažnje na sadašnji trenutak i sve ono što isti obilježava, čineći to neosuđujuć način. Suprotnost Mindfulnessu predstavljao bi jedan oblik nefokusiranog djelovanja po principu autopilota koje je, umjesto promišljenošću, obojano određenom reaktivnošću. Može se dogoditi i da obraćamo pažnju na ono što se događa, ali je kvaliteta iste narušena našom tendencijom da prosuđujemo i ocjenjujemo ono čemu svjedočimo (sviđa li nam se to ili ne, je li dobro ili nije…).  Možemo se tako pronaći situaciji u kojoj demonstriramo izuzetnu oštrinu i kritičnost- prema sebi, prema životu kojeg živimo i prema svima onima s kojima ga dijelimo. Takva kritičnost djeluje poput oštrice koje uzima mjesto ljubavi i blagosti pa, u svemu ovome što se događa, kao da isto nije dovoljno samo po sebi, možemo postati grubi i neobazrivi u odnosima u kojima se nalazimo. Pritom je najvažniji odnos koji imamo upravo onaj koji smo ostvarili sami sa sobom.

Našim nastojanjima da adekvatno odgovorimo na situaciju u kojoj se nalazimo može nedostajati težnje da promotrimo one odgovore na situaciju koji su se već dogodili u nama, a kojima tek predstoji ponašanje koje ćemo proizvesti. Spoznajmo, ili se jednostavno podsjetimo: Naše misli oblikuju naš život. Naše emocije ga bojaju. Naša uvjetovanja ga uokviruju. Sve to nas u nekoj mjeri (iluziorno) zatvara, odnosno lišava slobode da potpuno kreativno stupimo u interakciju s ovom nam, svima pomalo nepoznatom situacijom, i u njoj odaberemo neki novi, primjereniji, adaptivni odgovor. Obzirom da je situacija nova, možda i naši dosad naučeni načini nošenja s izazovima nisu u potpunosti dostatni da s njom uspješno izađemo na kraj. Takve, potpuno nove situacije, žive izvan okvira svega onoga što nam je poznato pa, kako bismo ih uspješno razumjeli i na njih potpuno adekvatno odgovorili, od nas zahtijevaju da iskoračimo iz poznatih okvira i istupimo iz nekih nam dobro nam poznatih modela. Pozivaju nas da odemo u prostor koji postoji izvan svega toga. Prilika je to za svojevrsnu avanturu istraživanja vlastitih dubina, koja će nedvojbeno rezultirati pravom evolucijom, odnosno rastom i razvojem pojedinaca. Mindfulness nam u tome može pomoći. On može biti naš poticaj na iskorak, ali i naša pomoć u tom novom i nepoznatom prostoru u kojem smo se našli. Samo kratka i jednostavna tehnika svjesnog trominutnog promatranja udaha i izdaha, može nam ponuditi tako potreban odmak i okrjepu od svega što se događa. Osim što može napuniti naše baterije, može nam i pomoći da, u situaciji u kojoj trebamo brzo i efikasno reagirati, reagiramo adekvatno i bez panike. Jedan svjesni udah može nas, na trenutak, nježno iznijeti iz svega ovoga što se događa. Mogli bismo čak i reći: „Neka se sve ovo malo zbiva bez nas, može nas malo pričekati.“ Otvara nam to mogućnost ulaska u jedan lakši, mirniji, bogatiji svijet- svojevrsno unutarnje carstvo, koje će nas ponuditi snagom potrebnom za nošenje sa svime što nam stresna svakidašnjica donosi.  Svaki kontakt koji imamo sami sa sobom, naša je prilika za usvajanje ljubavi, tolerancije i suosjećanja koje ćemo ponijeti u svijet.

Promotrimo primjer. U praksi, jedno takav kontakt, odnosno svjesno obraćanje pažnje može izgledati ovako:

Uzimam pauzu, vrijeme koje je samo za mene (bilo to nekoliko minuta, sat vremena ili više). Sjedam u udoban položaj ili možda stojim, potpuno svjesna/svjestan tla koje me podržava. Nekoliko trenutaka samo dišem, prateći svaki udah, izdah i prostor koji se između njih otvara. Odlučujem ispitati kako sam- što osjećam, kakve senzacije u tijelu primjećujem, boli li me što, o čemu razmišljam. Primjećujem kako, primjerice, osjećam neku strepnju (strah) koja postoji u mome tijelu. Osjećam ju kao napetost u području trbuha, a praćena je i trncima u stopalima i pojačanim lupanjem srca.  Za nekoliko trenutaka, pronalazim se kako razmišljam o aktualnim događajima i zbivanjima, vrtim trenutke iz prošlosti ili planiram što ću činiti u budućnosti. Moj um je odlutao. Vraćam ga svome tijelu i svom dahu, dišem u trnce koji mi i dalje struje stopalima…  Ne osuđujem se. Ne krivim se zbog straha koji osjećam, zbog tjelesnih senzacija koje ga prate, zbog misli koje me nose daleko od mjesta u kojem sam odlučila-o biti: malog mjesta pod suncem na kojem sjedim sam(a) sa sobom, onakva/onakav kakva/kakav jesam, u ovom trenutku, onakvom kakav on jest. Možda sam doživjela/ doživio veliki gubitak ili se bojim da bi isti mogao nastupiti… Možda se nalazim potresenu/potresenog događanjima oko sebe… Što god pronalazim, grlim s najvećom ljubavlju. Prihvaćam sebe, a moje prihvaćanje se demonstrira u tome da ne tražim od sebe više nego što u ovome trenutku stvarno mogu ponuditi…

Istu kvalitetu možemo ponuditi i u odnosu s drugim- saslušati ga bez suđenja pa mu, osim svoga vremena, ponuditi ljubav i razumijevanje za sve ono o čemu nas izvještava. Budimo tu, sami za sebe. Budimo tu, jedni za druge. Sve ono što osjećamo i sve ono čemu svjedočimo apsolutno je validno. Sama činjenica da isto postoji znači da i ima pravo postojati upravo takvo kakvo jest. A, kada je već tu, zašto ga ne bismo barem okrznuli svojim pogledom ili se, još bolje, u njega stvarno zagledali? Pobliže ga promotrili i pozdravili? Poklonili mu barem komadić svoje pažnje i razumijevanja? Sve ono što pleše u nama, vapi za time da ga primijetimo i zagrlimo. Gladno je naše ljubavi.

Da ugledamo maleno dijete kojemu je teško, mi bismo mu ponudili toplu riječ utjehe i obazrivosti i zagrlili ga. Kako to da onda sami prema sebi nerijetko demonstriramo puno grublji stav? Naučimo biti svojim najboljim prijateljima. Umjesto kao strašnog zubatog neprijatelja, mogli bismo svoj strah/tugu/osjećaj gubitka/bilo koju drugu neugodnu emociju sagledati kao maleno dijete željno zagrljaja, a možda i čašice razgovora. Sada, više nego ikada, važno je da kultiviramo osjećaje ljubavi, solidarnosti, jedinstva i suosjećanja. Počnimo sa sobom, s onime što je u nama, pa ih ponudimo u svim odnosima i interakcijama.

atma.hr – 52




Mindfulness nije (isključivo) nešto dostupno budističkim lamama koji, u okrilju svoga samostana smještenog visoko na planinama, prakticiraju tehnike koje su usavršavali godinama. Mindfulness je svjestan udah običnog čovjeka koji unatoč, ili baš u inat, svemu ovome što se događa pronalazi snage i vremena da izvanjskim i unutarnjim okolnostima pokloni komadić svoje pažnje i ljubavi. Mindfulness je zagrljaj majke koja u situaciji potresa snažno grli svoje dijete, i sama preplašena, ali potpuno dostupna. Mindfulness je dozvola postojećem da postoji. Podsjetnik da je sve ciklično, periodično, da se zbiva i kreće, pojavljuje i nestaje- baš poput naših udaha i izdaha.

I u ovim velikim strahotama, dok neki od nas spavaju pod vedrim nebom, pokušajmo, barem pokušajmo, na trenutak gledati šire od onoga što se događa. Previđamo li neke lijepe stvari, koje su i dalje prisutne? I dalje smo živi. I dalje smo ovdje. Nebo još uvijek postoji. Oblaci i dalje plove. Sunce za nas i dalje izlazi. Voda i dalje teče. Zrak i dalje obiluje kisikom. Ptice i dalje pjevaju. Noću, zvijezde i dalje sjaje. Njihov sjaj priča o rađanju nekog novog, suosjećajnog čovjeka.

Ne zaboravimo, naš dah nam je dostupan svakoga trenutka. Neka nam on da snage da pronađemo zahvalnosti za sve ono što je prisutno. A sve ono čega (više) nema, pozdravimo i otpratimo s najvećim poštovanjem i ljubavlju. Sve je prolazno, pa tako i ovo čemu svjedočimo. Neka to bude naša misao vodilja u svim teškim trenucima. Velika čarolija leži u demonstriranoj snazi zajedništva, koje se otvara. Sama humanost i srčanost, najljepše su kvalitete čovjeka.

Svima onima koji su izgubili svoje voljene, duboko i iskreno suosjećanje. Vaša bol je i naša bol. Vaš gubitak je i naš gubitak. Onima, koji su ostali bez svojih domovima, hvala na nadljudskoj snazi i hrabrosti koju su demonstrirali ovih dana. Ponovno će svanuti dan u kojem ćete se pronaći u udobnosti svog prostora. Dom je mjesto gdje je srce. Dom su vaši voljeni. Svima onima, koji, zajedno samnom, i dalje ne odustaju- koji žive, kreću se, ustraju, hrabro svjedoče ovim okolnostima, obilje ljubavi i podrške. Neka vas ne napušta nada. Onima, koji su u ovoj situaciji pokazali čovječnost, nesebičnost i solidarnost, duboki naklon i velika hvala. Zajedno smo u svemu ovome!

Neka nam ova Nova godina donese obilje mira i stabilnosti, koji će poslužiti kao stabilna baza za integraciju svega ovoga što smo u ovoj doživjeli, a doživjeli smo uistinu mnogo. Svako to iskustvo obogaćuje nas znanjem i mudrošću koje će nam koristiti na daljnjim etapama našeg putovanja. Zapamtimo: I onaj koji naizgled nema ništa, skriva pravo bogatstvo unutar svoga srca! Jedino što mu preostaje jest dosljedno odlučiti da će se u njega zagledati, a sve ostalo će se naprosto dogoditi.

A sada, idemo isprobati Mindfulness!

atma.hr – 52




 

Mala Mindfulness vježbica disanja, prilagođena žrtvama potresa :

  1. Neovisno o tome gdje se nalazim (naravno, ukoliko je to moguće i ako ne moram reagirati na neposrednu opasnost), uzimam tri minute samo za sebe. Ako se ne mogu povući u samoću i okružen sam skupinom ljudi, obavijestim ih kako ću naredne tri minute provesti u tišini i zamolim ih da me ne ometaju.
  2. Preporuka je sjesti, ali mogu i stajati. Neovisno o tome gdje sjedim, ukoliko je to moguće i moje zdravstveno stanje mi to dozvoljava, moja kralješnica je uspravna i nepodržana. To i značilo da se, ako sjedim na stolici, ne oslanjam na njezin naslon. Ako stojim, odabirem stajati na ravnoj podlozi na kojoj neću izgubiti ravnotežu. Osjećam tlo pod svojim stopalima.
  3. Zatvorim oči ako mi je to ugodno. Ako nije, mogu promatrati vrh svog nosa ili pustiti da moj pogled nefokusirano padne na pod.
  4. Sada dišem. Dišem duboko i nastojim prilikom udaha napuniti svoj trbuh zrakom. Ja sam prazna čaša, koju u potpunosti želim napuniti zrakom. Promatram svoj udah, fokusirajući se na mjesto na kojem ga najjače osjećam: to može biti vrh moga nosa, područje vrata, pluća ili trbuha. Mogu i pratiti svoj dah cijelim njegovim putem- od nosa, vrata, prsa, sve do trbuha. Jednakom pozornošću pratim i svoj izdah- uočavam kako zrak prvo napušta moj trbuh, pa prsa, prolazi kroz područje vrata i izlazi kroz moj nos.
  5. Ako mi se teško fokusirati, oko mene je puno buke i distrakcija i/ili misli mi u bilo kojem trenutku odlutaju, ne brinem se. Ne ljutim se na sebe i ne krivim se. Primijetim da je moja pažnja odlutala i vratim ju na svoj dah, promatrajući svoj udah i izdah i sve senzacije koje prate moje disanje. Činim tako predviđene tri minute ili nešto duže, ako mi to odgovara.
  6. Praksu mogu završiti tako da se u sebi zahvalim na tri stvari koje sam zahvalna/zahvalan. To može biti bilo što- sama činjenica da sam živ-a i zdrav-a, da su meni dragi ljudi dobro, da sam imao/la topao obrok. Ne zaboravim se zahvaliti i samome/samoj sebi. Pohvaljujem se. Odvojio/la sam nekoliko minuta kako bih učinio/la nešto dobro za sebe, kako bih se umirio/la i malo napunio/la svoje baterije.
  7. Mogu pozvati i druge da mi se pridruže. Ovu vježbu mogu raditi i sa svojim djetetom. Ona mi je uvijek dostupna. Tu je da mi pomogne da se umirim.

Napisala i pripremila: Ana Matorić, socijalna pedagoginja i Mindfulness praktičarka
anamatoric.com

Posjetite facebook grupu – Stručna psihološka pomoć – pomozimo jedni drugima